“ZAPIS O LEŠU I SETI” MLADOG SRPSKOG PISCA RASTKA STANIŠIĆA

 

 

 

 

 

 

 

 

Ovaj je roman ušao u najuži izbor za nagradu Miroslav Dereta 2020 godine I NiNovu nagradu 2021 godine što nije nevažan podatak jer je svakako riječ o romanu  kojega je  srpska literarna kritika s pravom ocijenila izuzetno vrijednim djelom. Rastko Stanišić  je mladi srpski pisac rođen 13 septembra 1988  godine, dakle on ima svega 34  godine. S obzirom na vrijeme kada je rođen on je svakako takozvano ratno dijete što je značajna biografska činjenica koja tumači i osvjetljava mnoge elemente autorova života , njegovoga načina razmišljanja i pisanja kao i najvažnije momente ovoga romana.

Prema svojoj intenciji ali i prema strukturi  djela pa onda prema sveukupnoj filozofiji i životnim preokupacijama  glavnoga junaka ( Einars) kao i drugih likova( psihijatra doktora Leša i doktora Mrkalja, Vere , Jakova, Nauma, Kista, Ilone , Ane - što su sve ličnosti jedne te iste osobe) ovaj roman svakako pripada suvremenom srpskom realizmu a za realizam je važno da iskazuje životne istine o ljudima i odnosima između njih. Dakako ovaj se realizam razlikuje od klasičnoga jer je i zbilja suvremenoga srpskoga društva  drugačija nego ona od prije 150 godina. Ali postoje neke poveznice a to je prije svega zahtjev da literatura izražava  realne životne tendencije  kao i zahtjev  za životnom istinom  koja se izražava kroz mnoge pojedinačne  događaje  kao što su konkretna  životna zbivanja , konkretni likovi  koji trebaju djelovati isto tako stvarno kao i stvarni likovi. Znači ova se literatura razlikuje od fikcije i to u načinu literarnoga formiranja materijala  i u tome se očituje ta razlika  spram fikcije. Drugim riječima da stolovi i stolice ne mogu biti na stropu nego na kuhinjskom podu. Centralna je  tematika ovoga romana egzistencijalistička- ‘’kao da sve vreme želi da nas uveri  da ima nešto oslobađajuće i ispunjavajuće  u ništavilu , da postoji sasvim oplemenjujući kutak u crnilu, udobno sedište na ovom tužnom putovanju’’ (23)

Međutim Stranišićev roman  nije samo zapis o jednoj životnoj istini sagledanoj na literarni način i potrazi glavnoga junaka  da sazna što se dogodilo sa njegovom majkom bez koje je ostao još u ranom djetinjstvu, o jadu i bijedi  našega hrvanja sa reminiscencijama  ili naknadnim refleksijama slučajno izabranih događaja iz prošlosti , o tuzi  koju želi stišati opraštajući se sa ocem i najboljim prijateljem i strahom od Gonitelja   koji bi ga mogao spriječiti da ode na  Sjever. I tu imamo  jednu golemu hrpu prekrasnih ruševina , od Baltičkog mora i Rige  do beogradskih ćorsokaka, napuštenih stanova, Starog sajmišta, zidina kalamegdanske tvrđave, bolesničkih podruma, psihijatrijskih soba ......kako bi pisac sebi i cijenjenom čitateljstvu postavio samo jedno pitanje: Tko sam (zapravo) ja? (‘’ što je onda ja...Seta- izrekao je bez imalo kolebanja . Ona je suštinski segment , odrednica svakoga čoveka’’  , 102)

To je jedno jako značajno pitanje, fundamentalno pitanje  koje zaokuplja mlade i najmlađe naraštaje djece sa naših prostora posebno opterećenih  nacionalnim sukobima, kulturnim različitostima, jezičkim osobitostima, ali jedinstvenoga geografskoga prostora gdje su ljudi i narodi odvajkada bili  usmjereni jedni na druge. Isto takvo pitanje postavio je i meni moj sin  u njegovoj trećoj godini kada me iz  krevetića zapitao: Tko sam ja?  zamišljeno gledajući u stropnu svjetiljku . Ja sam mu tada  odgovorio: Ti si moj sin  i svagda kada ti bude teško pomisli na svoga oca i svoju majku. Slično se dogodilo i glavnom junaku ovoga romana  da se zapravo kao i autor pitao  Tko sam ja?pored pitanja o drugim ljudima  koji su isto tako ostali vječna  nepoznanica. ( ‘’Zašto bežiš ako češ svugdje ti biti ti , ako ćeš svugdje  nositi sve sebe, kao što sada nosiš taj pretežak ranac nestaloga vremena? Kako misliš da pobegneš - ako je sve tamnica? Gdje živiš, ako je sve jedan predugačak sprovod - pitala me Seta’’ , 87)

 

I tako je naspram onoga Pavićevoga ‘’magičnoga realizma’’ u srpskoj literaturi  ovdje na djelu ‘’egzistencijalni horor’’. I ako prvi odgovara mirnom razdoblju  prosperiteta zajedničke države ovaj Stanišićev realizam  odgovara hororu odnosno stvarnosti  suvremenoga srpskoga društva. ( ‘’Ako bih pak umirao- znao bih da umirem otkako sam živ ‘’  ( 8) ‘’ Sve što me je činilo živim  već je mrtvo ‘’ ( 12) ‘’Život će me ubiti ‘’ ( 19)

 

Zato osobno mislim da je za  dobro razumijevanje ovoga romana potrebno potražiti odgovore o prirodi te sjete o kojoj se ovdje govori i piše. Dakle rekao bih par riječi ne o leševima jer njih ima previše kod nas, nego o sjeti koje opeta ima premalo  mada su oboje u izravnim relacijama .I iz toga razloga ja bih se pozvao na  velikoga našega kulturologa sa početka 20 stoljeća Vladimira Dvornikovića koji je napisao djelo pod imenom ‘’Psiha jugoslovenske melanholije’’ koje je štampano u Zagrebu 1925 godine dakle prije skoro 100 godina ali ništa nije izgubilo na svojoj osobitosti i izuzetnosti tako da  djelo može biti  privlačno svakom suvremenom srpskome đaku. ( ‘’Ali mani me te  kafanske filozofije. Kafanske? Prijatelju, postoji čitav nenaslutljivi univerzitet iza toga ‘’, 100) Dakle Dvorniković se pita o prirodi ili karakteru te naše specifično slavenske sjete ili melankolije . Ali nigdje izričito nije naveo  da je ta psiha melankolije rezultanta jednoga teškoga i bremenitoga života i tragizma toga života gdje ljudi i narodi u jednoj generaciji u svojim povijesnicama pamte barem dva ili tri velika ratna sukoba.  Dakle ne stoji li ta činjenica  da u svim spontanim  neposrednim emanacijama  naše ‘’narodne duše’’ ima neki talog teške melankolije . Prema Istoku postaje taj talog sve teži i crnji, na zapad i sjever sve tanji i bljeđi . ‘’ Kad bi trebalo u jednom mahu  zahvatiti  jednu i najkarakterniju crtu  u psihi ovoga naroda, ali sa dna i korijena, ja ne bih znao  što drugo da iznesem  na srijedu  van tu  nesretnu našu  melanholiju i nostalgiju ‘’ (5). Tu se nalazi ono što nas tišti  i što nas nagoni da psihologiziramo. Radi se dakle o talogu o ‘’crnom talogu’’ kako i sama  grčka riječ  kazuje svojom etimologijom. Melankolija je posebni temperament  s nekom naročito tendencijom prema taloženju , zgušćivanju , dakle sedimentarni temperament . U njemu je pravi balast težine, neka težnja i sklonost  ka kristaliziranju , vidljivom  objektiviranju . To je ono što taj temperament daje iz sebe, po čemu je on često bio produktivan do genijalnoga obima. Ali Dvorniković napominje da mi nigdje , ni u jednoj jedinoj izjavi naše narodne duše ne osjećamo tu  temeljnu ‘’razboljenost psihe’’ kao u narodnoj pjesmi i melodiji . Pjesma je prvi  najneposredniji i najkarakterističniji izraz . Ali tu su i drugi dokumenti  uz najjasniji govor pjesme i melodije. Tu je i naša narodna lirska i junačka epska pjesma, narodna priča i pripovjetka, produkti narodnoga humora, ironije, satire. Tu je i narodna filozofija poslovica, aforizama, sentencija , u jednu riječ  čitavo ‘’narodno blago’’ i narodna tradicionalna književnost. Uz to dolaze i tradicionalni duševni život, praznovjerje i vjerovanja.

Dakle Dvorniković  govori o tradicionalnoj kulturi a mi govorimo o njenim elementima koji su zadržani do danas bez većih promjena niti uticaja sa strane. Oni su dakle po svojim karakteristikama , po svojoj ‘’psihi’’ prisutni i kod Rastka Stanišića, dakle u suvremenoj srpskoj kulturi  za koju vrijedi da je čisto slavenskoga karaktera. To je i inače prema Dvornikoviću izraziro slavenska crta ‘’ u najdubljem svojem tonu opća slavenska melanholija’’ ( 38) Često je onda umjetnost produkt ove psihe do genijalnoga obima jer je prema njoj ‘’umetnost vrednija od civilizacije’’ (27) ili drugačije izraženo prema Stanišiću ‘’umetnost potiče iz nemira. Mnogo ljudi živi primerenim, smirenim životom ‘’ ( 26)

‘’Historija i neka praslavenska baština, hereditarno zajedno sa stečenim to bi imali biti uzroci jugoslovenske melanholije ‘’ (34)  Sada, za nas je  nevažno na koju se našu sredinu ta melankolija odnosi jer više ili  manje jeste karakterna crta svih južnoslavenskih naroda. Ali i naše kulture kod koje kasne njene odjeke pronalazimo i u suvremenoj srpskoj literaturi. Kod našega autora ona se otkriva već u samom naslovu romana ‘’Zapis o Lešu i Seti’’ ( koji su u romanu dati i kao likovi) pa je tako brutalnosti pojma Leš suprotstavljena nježnost i ljepota pojma Sjeta. A tako je i u samome romanu suprotstavljena  brutalnost prostora i ljepota reminiscencija. A tako je i u našim stvarnim životima svagda sukob Erosa i Tanatosa samo je važno preživjeti i ljudima i svijetu  prinijeti i svoj skromni doprinos. ‘’ A sve pod  suncem koje tih dana kao da nikada nije zalazilo ‘’ (52)

 

 

 

 

Zlatan Gavrilović Kovač