TEORIJA IGRE U RAZLICI SPRAM RADA

 

 

 

Mislim da smo mi u prošlom sustavu, koji je  dobroj mjeri naslijeđen do danas, u Hrvatskoj filozofiji imali  priznavanje IGRE u ljudskom bivstovanju kao istinskoga STVARALAŠTVA koje se sasvim razlikuje od RADA koji je razumijevan nasilnim, prinudnim, otuđenim  I na koncu toliko protivan ljudskoj prirodi  da se može usporediti sa nasilnom proizvodnjom smrti u hitlerizmu. To je bilo jedno naše primitivno zastranjivanje koje je u RADU vidjelo samo demonstraciju ljudske brutalnosti I otuđenosti pri tome ,naravno, pozivajući se na mišljenje Marxa Iz ranoga njegovoga perioda gdje o ljudskome radu govori kao o otuđenim potencijama  čovjeka I  roda. Pri tome razmišljanju pozivalo se I na Heraklita I na Platona kao I na Eugena Finka iz njegovoga rada  Osnovni fenomeni ljudskoga postojanja  gdje se problematika ljudske igre razmatra kao jedan od fenomena ljudskoga postojanja pored  smrti, rada, vladavine I ljubavi. I tu se kretalo od Petrovića do R.Supeka koji su smatrali da se ljudska mašta ostvaruje kao najviše dobro čovjeka bez koje bi naše postojanje  bilo neutješno I bez stvaralaštva. I iako se provlači kroz  sva područja ljudskoga života ona na  najprivilegiraniji način stanuje upravo u Igri . Doista Fink I kaže da  se samo čovjek može igrati ‘’ Ni životinja ni Bog se ne umiju igrati’’ ‘’ Jedino  ono bivstvujuće  koje se na konačan način odnosi prema sveobuhvatnom univerzumu I  pri tome se stalno zadržava  u međuprostoru između stvarnosti I mogućnosti, egzistira u igri.’’ ( Ibid, str, 292)  Ali igru imamo u svim područjima culture  tako da  homo ludensa nije moguce odvojiti od homo fabera I homo politicusa. Igra je dimenzija egzistencije koja je protkana sa svima drugima I sa  mnogima područjima culture upravo isprepletena. Jer čovjek sebe razumijeva kao smrtnim  , kao radnikom  kao borcem , kao onoga tko voli I kao onoga koji se igra. Ali I za Finka moć mašte koja stvara igru  sigurno  je u stvarnosti neka vrsta nemoći. Zato on kaže : ‘’ Po snazi koja bi mijenjala bivstvo igra se očevidno ne može mjeriti sa ljudskim radom I sa borbom za moć’’ ( ibid, str. 301)

O RADU je opeta kod nas najdublje govorio pokojni Vanja Sutlić  I na tome se pitanju jako razlikovao od naše dominantne praksis filozofije I to zato jer je u ljudskome  radu vidio nešto više nego puko otjelovljenje ljudske  brutalnosti , nego čovjek u njega unosi svoj duh, svoju maštu, svoju pronalazačku  snagu, on se istovremeno opredmećuje u produktima svoga rada, on se ospoljava, iznosi svoju nutrinu I susreće se sa stvarima svoga svijeta rada koje je on oblikovan sam za sebe. Velika je naravno stvar da se čovjek  prepoznaje u svojim djelima, da ono ljudsko u  svojem proizvodenju stvari ne vidi  kao čisto predmetna prirodna određenja  I da u takvom promatranju   ne biva izgubljeno ono što je  čovjek u stvari  unio. Rad je borba  ali I samopotvrđivanje čovjeka u njegovom stvaralačkome proizvodu .  Stari Grci su na primjer  vidjeli suprotnost između prirode  I ljudskoga proizvođenja ili rada, između physis I techne  ali su istovremeno sagledavali njihovu duboku bitnu povezanost. Dakle rad se u obliku tehničkoga proizvođenja  bitno provodi  za volju ljudskih potreba. Zato se u njemu ispoljava socijalni karakter rada, on nije samo odnos  čovjek prema prirodi , ne samo document naše moći slobode  nego je prije svega odnos čovjeka prema samome sebi I odnos ljudi među sobom. ‘’ Rad ima od iskona  kolektivni smisao’’ ( str. 220) A kao takav je također u neku ruku igra među ljudima pa je ta diferencija koja nam je poznata u  našoj filozofiji  samo uvjetna i ne pogađa pravo stanje stvari. Odatle nije toliko isključiva razlika niti između mašte I stvaralaštva I svijeta rada pa se taj praksisov pojam gubi u banalnosti svoga  samorazumijevanja.

 

Zlatan Gavrilović Kovač