SVRHA I KRETANJE

Pa postoje neke poteškoće kada gledamo te zakone termodinamike I teze o toplinskoj smrti svemira s obzirom na njihovu primjenjivost u svemiru u cjelini. Odatle su proizašla I uvjerenje kako je riječ ‘’neprihvatljivoj teoriji’’ kako je to formulirao svojevremeno Gajo Petrović pozivajući se na Engelsa iz njegove Dijalektike prirode. I tu se vidi da je Engels prihvatio Drugi zakon termodinamike ali ne kao apsolutni zakon prirode koji vrijedi bez ikakvoga izuzetka I koji se bez problema može primjeniti na čitav svemir. I Engels smatra da će nastupiti toplinska smrt našega solarnoga Sistema, pa onda čitavoga Sistema solarnih svjetova I da će doći do nestanka organskoga života . Ali on smatra da prirodna moderna znanost mora of filozofije preuzeti zakon o neuništivosti kretanja . I taj zakon danas izgleda ovako:

ZAKON OČUVANJA KOLIČINE GIBANJA je jedan od najvažnijih zakona u fizici koji vrijedi, bez izuzetka, za sve zatvorene sustave. Zakon proistječe iz homogenosti prostora, tj. iz činjenice da sve točke prostora imaju iste osobine i da su prirodni zakoni isti u svakoj točki prostora, a glasi:
Ukupna količina gibanja zatvorenog sustava konstantna je bez obzira na to kakvi se procesi i međudjelovanje događaju u sustavu.
Zakon očuvanja količine gibanja za dva tijela mase m1 i m2 koja međusobno djeluju jedno na drugo i kojima su početne brzine v1 i v2, a brzine nakon međudjelovanja v1' i v2' glasi:
m1v1+m2v2=m1v1'+m2v2'
Ako su početne brzine obaju tijela bile jednake nuli, zakon glasi:
m1v1'+m2v2'=0
Zbroj količina gibanja obaju tijela prije međudjelovanja je jednak zbroju njihovih količina gibanja nakon međusobnog međudjelovanja. To vrijedi i za više od dva tijela. Pomoću zakona očuvanja količine gibanja rješavaju se zadaci sa sudarima.

Odatle bi nekako proizilazilo da je kretanje način postojanja materije i da je ono kao i sama materija vječno i neuništivo. Odatle i mišljenje da materija mora ponovno proizvesti privremeno uništene forme kretanja .

Sa filozofske točke gledišta ovo pitanje vječnosti i neuništivosti kretanja je besmisleno ako istovremeno kretanje nije promotreno kao kod Aristotela kao pitanje svrha. I Aristotel u svojoj Metafizici kaže: ''Uz to one stvari u kojima je prisutna svrha a ta je valjana također se zovu savršene te je tako budući je svrha neka od posljednjih stvari, prenoseći to i na nevaljaštine, govorimo kako je i stogod savršeno propalo i savršeno pokvareno kada ništa nije uzmanjkalo propasti i zloći, nego je ona do krajnosti. Otuda se u prenesenom značenju i završetak života naziva svrha ( kraj) jer su oboje krajnosti. Naime svrha je i krajnje ''poradi čega je što''. ( metafizika 1021, 25). Dakle pitanje kretanja nije moguće razmatrati bez pitanja o svrsi svijeta ukoliko smo već pristali da kozmos odredimo kao sistem svrha. Jer je i u Fizici Aristotel bavio onim poradi čega : ''…. Budući da je to samo dobro i ono je prisutno u činidbama i u stvarima koje su u kretanju , ono je i prvo koje pokreće, jer takva je svrha, dok u nepokretninama nema prvotnoga pokretala….( metafizika 1058,35) A kretanje koje je svrhovito ili ono koje ima svrhu je djelatnost i Aristotel kaže: ''….ali ono gibanje u kojem je prisutna svrha jest činidba…'' ( metafizika 1048, 20). Dakle to pitanje kretanja nije moguće odvojiti od vječnoga stvaralačkoga procesa u kojem ne postoji Svjetska formula, nego postoji Svjetska svrha
A to je blaženi život.

Zlatan Gavrilović Kovač