NEDOSTATNOST ZAKONA KOJI BI OBJASNILI PROCES

Pa mi bismo opcenito mogli reci da nemamo dovoljno jasne zakone
kojima bismo mogli objasniti cjelinu kozmickih procesa vezanih za
termodinamicku sliku o toplinskoj smrti svemira. Pa onda možemo
pribjeci nekim komplementarnim zakonima
koji nam mogu dati jednu približnu sliku toga razvoja. Medutim cijelo vrijeme
moramo biti svjesni da je rijec unekoliko o metaforama kojima pokušavamo
objasniti cijeli fenomen. Tako se danas smatra da se naš kozmos širi
što pokazuju spektralne analize
najudaljenijih i ujedno najstarijih galaksija. Hawking je to jednom nazvao
''inflatornim širenjem univerzuma'' a
drugi puta je taj univerzum shvatio ''antropijskim''- onim koji je pogodan
za razvoj
živih bica. Drži se da je svemir ureden na temelju nekoliko prirodnih zakona
te da je u prirodi dostignuta izvanredna ravnoteža.
Svemir ima upravo takve vrijednosti univerzalnih konstanti da bi se
covjek mogao razviti i biti svjedokom svoje pripadnosti
svemiru. Cini se da je ureden (ugoden) iskljucivo tako da nama bude
ugodan. Ova misao o svrhovitosti podrazumijeva
postojanje Stvoritelja svemira. Dakle postoji kod Hawkinga jedna dosta složena
slika toga stanja razvoja svemira do potpune praznine na kraju
toga procesa kada ostaju samo crne rupe kojima je i postojanje takoder
ograniceno i zracenja i tako sve propada u totalnom ništavilu.
Mi smo medutim dali principijelno drugaciju sliku toga razvoja držeci da se
pod djelovanjem interakcijskih sila gravitacije kozmicki magneti koji su se razvili iz
ultrakompaktnih galaksija sakupljaju u gigantsko kozmicko jaje.
U unutrašnjosti toga jajeta pocinju vremenom vladati velike sile potaknute velikim
pritiscima i dolazi do javljanja termonuklearnih procesa dok se na rubovima
jajeta ,koji se obrce enormnom brzinom kao kod Kolumbovog jajeta
kod Nikole Tesle, javljaju velike centrifugalne sile
koje oslobadaju galaktozimalni materijal dublje u kozmos. Ovdje je moguce primjedba da su
udaljenosti medu nebeskim objektima ili medu našim magnetima kao preostacima
ultrakompaktnih galaksija jako velike dok sila gravitacije opada
kvadratom udaljenosti pa se onda cini da je zbog tih velikih udaljenosti ta sila
medusobnoga djelovanja nepostojeca. I onda je moguce pribjeci
jednom komplementarnom zakonu koji nam u obliku metafore olakšava razumijevanje tih
galaktickih procesa. Rijec je ovoga puta o Boyleovom zakonu. Boyleov zakon odreduje
da je umnožak obujma i tlaka jednak konstantnom idealnom plinu, pod uvjetom da
je temperatura konstantna. Povecanjem tlaka, volumen plina se smanjuje i obrnuto.
Ako npr. volumen plina smanjimo za pola, vrijednost tlaka plina smo udvostrucili.
Pravilnost ove promjene otkrio je Robert Boyle (1627-1691), irski fizicar i kemicar
te suosnivac društva znanja Royal Society. To drugim rijecima znaci da se obujam
nekoga tijela smanjuje ili povecava u zavisnosti od temperature.
Odatle je i za pretpostaviti da se tijelo kozmosa smanjuje što
su temperature bliže temparaturi apsolutne nule. Naravno ovo je samo jedna
aproksimacija, jedna metafora koja nam donekle može pojasniti sliku
pulsirajucega kozmosa.

Zlatan Gavrilovic Kovac