POŠTOVANI RUSKI PRIJATELJI, UVAŽENI GOSPODINE PREDSJEDNIČE PUTIN, PREDSTAVNICI PRAVOSLAVNE CRKVE U RUSIJI, RUSKI AKADEMICI, DAME I GOSPODO!

Velika mi je čast ukazana dodjelom ove Puškinove medalje za umjetničko djelo i to ne samo meni, nego cijeloj mojoj obitelji i mojim prijateljima.

Ova je nagrada od mene zahtjevala dugogodišnji veliki napor i i iscrpljujuće strpljenje kako bi djelo bilo kompletirano i kako bi ugledalo svjetlost dana i na taj način postalo dostupno širokom krugu čitatelja. Znači nipošto nije bilo lako doći do ovih počasti posebno imajući u vidu tragizam moje obitelji koji me pratio najveći dio moga života kao i moje osobno iskustvo višedecenijskoga zatočenika jugoslavenskih i australijskih gulaga.

Postojao je u bivšoj Jugoslaviji autor imenom Karl Steiner koji je pisao o svojem zatočeništvu u Sibiru za vrijeme vladavine Staljina. Ali bih ja mogao reći da moje djelo sadrži slike jugoslavenskih i australijskih gulaga u kojima sam ja ,kao i mnogi drugi pošteni ljudi ,proveo najveći dio svoga jednostavnoga i skromnoga života a bez ikakvoga posebnoga razloga ili presude koja bi ukazivala na moju inkriminiranu prošlost. Možda je sva moja krivica bila u tome da sam zapravo nevin u svijetu unakaženom pohlepom i borbom za vlašću, intrigama moćnih i neprikosnovenih , i da kao nevina osoba podnosim sizifov teret stalno krećući od početka.

Ova moja priča je duga, ima veliku povijest i ja ne znam točno odakle krenuti ali bih ovom prilikom ukazao na jednu veliku istinu da sam dijete majke koja je po svim karakteristikama kućnoga odgoja bila lady dok je otac kao vojna osoba bio gentleman o kojem su se ispredale priče vezane za jugoslavensku ratnu mornaricu. Znači ne bi se moglo reći da sam ‘’repa bez korjenja’’ nego sasvim suprotno- dijete valjanih i požrtvovnih ljudi koji su sticajem brutalnih okolnosti u Jugoslaviji sa vremenom bili potpuno poniženi, a onda potpuno i uništeni. Moja majka je umrla 1974. godine u Beogradu u VMA gdje je bila bespotrebno operirana od čega je i uskoro umrla, dok je otac stradao 15 godina kasnije također u Beogradu i to na pješačkom prijelazu kada je na njega autom naletio obijesan beogradski mladić. Međutim su ostale stigme na našoj porodici kao nepoštenim ljudima, pjančinama, bolesnim osobama, bezvrijednoj vojsci malih činova, a krstili su nas i mnogim drugim imenima, što je sve naravno bilo jako daleko od istina izuzev one da su u ljudima progovarale ljubomora i zavist. Tako su me zahvaljujući ljubomori i zavisti odgovorni ljudi bivše države držali utamničenoga dugi niz godina također potaknuti sudbinom mojih roditelja - jer on i ne zaslužuje ništa bolje i kasnije kada sam prebjegao u Australiju ta se stigma protegla i na ovim meridijanima i paralelama pa sam tako proveo u Adelaidskih kao sužanj punih 26 godina.

Malo je čudno da osoba kojoj se dodjeljuje Puškinova medalja za kulturu istom biva izvučena iz blata Adelaidea jer tobože ništa bolje nije bilo za njega u ovome gradu mada postoje moje akademske referencije koje mi mogu omogućiti pristojniji život.. To naravno nije bilo dovoljno,zato ovu nagradu primam sa izuzetnom pažnom i ljubavlju jer ona na neki način u cijelosti potvrđuje da moj izbor i moj životni put nisu bili uzaludni nego da je ovaj prijeđeni put imao mnogo smisla, a to je ono što je meni zapravo i najvažnije. Uostalom ja sam se posebno trudio kako bih došao do toga smisla i čini mi se sada da sam u tome i uspio. A kao dokaz ovoga uspjeha svakako je i ova nagrada koju mi dodjeljuje ruska vlada pa sada mogu mirno otpočinuti nakon decenija lutanja i potraga.

Velika hvala


slika: internet