KOZMOLOGIJA ZLATNOG PRSTENA KAO TEORIJA

Zlatan Gavrilović Kovač

Kozmologija zlatnog prstena koja je čitateljstvu dostupna u tri volumena a koja je objavljena na digitalnim knjigama iz Zagreba jest zapravo teorija I s obzirom na ovu problematiku hoćemo reći nekoliko riječi

Kozmologija zlatnog prstena je HIPOTEZA I naznačivanje stanovišta koje treba da se razrade. Štogod se daje kao hipoteza mora na neki način zadovoljavati izvjesne uvjete. Ono po prirodi mora biti vera causa. Ako je hipoteza vera causa to, razumije se ne znači da je ona istinita jer kada bi bila takva onda bi morala biti više nego hipoteza. To ustvari znači da što god se pruža kao fundament neke teorije ono mora imati osobinu provjerljivog postojanja u nekom području bez obzira koliko je to hipotetičko u odnosu na ono polje na koje se želi primijeniti. Ono nema nikakvoga uporišta ako je izvedeno iz praznog I namjenjeno samo za primjenu ad hoc. Drugi uvjet koji mora zadovoljavati hipoteza je njena sposobnost da sredi I objasni ono što se naziva neposrednim predmetom . Ako ona ne može da izdrži ovako nametnuti probu onda tu ne pomaže ni najveća teorijska vjerodostojnost. Ne trećem mjestu hipoteza mora biti u stanju da se obračuna sa argumentima iznijetim u prilog drugih teorija. Ovaj uvjet izražava sposobnost jedne teorije bilo kojeg područja da objasni prividne negativne pojave I izuzetke. Ako ovaj uvjet nije ispunjen zaključci dobijeni pri zadovoljavanju ovih uvjeta mogu biti netočni uslijed toga što tvrde ono što prethodi na temelju onoga što slijedi. Zadatak je onda u tome da se pokaže da hipoteza pravda I zadovoljava ova tri spomenuta zahtijeva, a to je posao svakoga dijela kao cjeline teorije. Ako želimo izbjeći čisti dogmatizam onda svaka hipoteza ma koliko bila neobična treba da ima ravnopravne izglede I da je cijenimo prema njenim rezultatima. Druga okolnost je da stvarno postoje istraživanja koja su I raznovrsna I široke namjene I pristupačna javnom ispitivanju. Istraživanje je u stvari osnov svake znanosti I stalno se upotrebljava u svakoj umjetnosti, zanatu I profesiji. Ukratko Kozmologija zlatnoga prstena je hipoteza koja je u pravom smislu vera causa bez obzira kakva neizvjesnost je prati u njenoj primjeni u području metafizike I astronomije.

Daljnje rasvjetljavanje značenja ovdje zauzetoga stajališta vrši se na temelju osnovnih primjedbi koje se mogu pojaviti. To znači da je u slijedećem koraku potrebno naglasiti probleme metodologije. Svako istraživanje koje teži da dođe do ispravnih zaključaka mora I samo zadovoljavati logičke zahtjeve. Iz te činjenice se lako zaključuje da su logički zahtjevi nametnuti izvana metodama istraživanja . I kako ima istraživanja I metoda boljih I gorih to je logika pozvana da pruži mjerilo za njihovo kritiziranje, za njihovu kritiku I ocjenjivanje. Znači istraživanje treba razvijati logička mjerila jer ne postoji niti jedan slučaj napretka u znanstvenim metodama koji nije nastao samoispravljanjem procesa istraživanja . Na ovaj način sam nam razvoj astronomije pruža jedan unutrašnji kriticizam ranije pokušavanih metoda. Neke od tih metoda nisu uspjele iz kakvog važnog razloga. Zbog toga razloga one su se mijenjale tako da su osiguravani pouzdaniji rezultati. Ranije metode su davale zaključke koji nisu mogli izdržati pritisak koje je ne njih vršilo daljnje istraživanje . I ne samo da je nađeno da su zaključci nepravilni ili lažni nego je nađeno da su oni takvi zbog upotrebljenih metoda. Nađene su druge metode istraživanja koje su bile takve da je njihovo usvajanje ne samo proizvodilo zaključke koji su izdržali pritisak daljnjeg istraživanja nego su imale I karakter samoispravljanja . To su bile metode koje su se usavršavale putem primjene .

Istraživanje otpočinje sumnjom. To je postavka poznata još od Descartesa. Usvajanje povlači za sobom I jedan nagovještaj u pogledu kraja istraživanja. Kraja u dvostrukom smislu te riječi I kao zamišljenog cilja I kao zaključenja ili završetka. Mada istraživanje počinje sumnjom ono se završava uspostavljanjem uvjeta koji uklanjaju potrebu za sumnjom. Posljednje stanje stvari Dewey označuje riječima vjerovanje I spoznaja. Kasnije daje prednost riječi “opravdana potvrdljivost”.

Recimo par riječi I o tome. Vjerovanje se može shvatiti tako da bude podesna oznaka za ishod istraživanja. Sumnja je nemirna , to je napon koji dolazi do izražaja I nestaje u procesu istraživanja . Istraživanje se završava u postignuću onoga što je sređeno. Ovaj sređeni uvjet je izrazita odlika pravoga vjerovanja . U tom smislu vjerovanje je podesan naziv za kraj istraživanja . Riječ spoznaja je također podesan termin da označi cilj I zaključenje istraživanja. Stajalište koje smatra da je svaki posebni slučaj spoznanje nastao kao rezultat nekoga posebnoga istraživanja drži da je svaki pojam spoznaje uopćavanje osobina koje pripadaju zaključcima koji su rezultat istraživanja . Spoznaja kao apstraktni termin je naziv za proizvod mjerodavnih istraživanja . Izvan ovoga odnosa njegovo značenje je tako prazno da se ono proizvoljno može puniti sadržajem svake vrste. Opći pojam spoznaje koji se formulira kao ishod istraživanja I iskazuje nešto važno u pogledu značenja samoga istraživanja . Ono u stvari ukazuje da je istraživanje neprekidan proces u svakom području u kojem postoji . U znanstvenom istraživanju mjerilo onoga što treba srediti ili da postane spoznaja, sastoji se u tome da bude tako sređeno da može poslužiti kao sredstvo daljnjega istraživanja , samo ne smije biti u tolikoj mjeri sređeno da ne bi moglo biti podložno reviziji u daljnjem istraživanju. Ovaj moment slučaja o kojem je riječ Dewey naziva “opravdano tvrđenje” Odatle proizilazi pitanja procesa deskriptivnih istraživanja I da su ona u tome smislu empirijska. I to je neosporno. Ona su izrasla iz iskustva stvarnog istraživanja . Ispitivanjem relacija koje postoje između upotrebljenih sredstava I metoda I dobijenih zaključaka kao njihovih posljedica otkrivaju se razlozi zašto neke metode uspijevaju a druge propadaju. Iz ovoga što je rečeno proizilazi kao izvod iz opće hipoteze da je racionalnost stvar relacije sredstava I posljedica a ne utvrđenih prvih principa kao osnovnih premisa ili sadržaja onoga što neoskolastičari zovu kriteriologija. Ali je moguće naravno racionalnost hipostazirati. Jedna od najstarijih I najupornijih tradicija u filozofiji pretvorila je racionalnost u jednu sposobnost koja je kada se primijeni na spoznaju prvih istina, bila prozvana kao UM I kasnije INTELLECTUS PURUS. Ideja uma kao moći koja intuitivno dokučuje apriorne najviše prve principe postoji I u ovoj Kozmologijji zlatnoga prstena. Bila eksplicitno iskazana ili ne ona je osnova svakoga gledišta koje smatra da je znanstvena metoda zavisna od logičkih formi koje su logički starije I nezavisne od istraživanja . Prvobitna osnova za ovakvo poimanje uma je u današnjoj filozofiji razorena. Ali ta osnova je nužna za postuliranje jedne sposobnosti koja ima moć direktnog promatranja I poimanja istina koje su aksiomatične u smislu da su po sebi jasne, po sebi provjerljive I po sebi dovoljne kao nužne osnove svakog dokaznog rasuđivanja . Ovo poimanje se više ne podržava ni u matematici ni u logici matematike niti u metafizici . Aksiomi se sada smatraju postulatima koji sami po sebi nisu ni istiniti ni lažni dok se njihovo značenje određuje posljedicama koje slijede uslijed njihovih međusobnih implikatornih relacija . Dozvoljava se najveća sloboda u izboru postulata . Isto važi I u astronomiji pa I u metafizici. A to je stajalište “zdravoga razuma” : “zdrav razum je u običnom govoru, zdrav sud” (Dewey) I kada je škotska škola proglasila zdrav razum za najviši autoritet I vrhovnog sudiju filozofskih pitanja ona je ovo značenje dovela do njegove krajnosti. Upućivanje na praktičnu oštroumnost u tretiranju problema odziva I prilagođavanja upotrebi sada je došlo u pozadinu. Sada zdrav znači opći I označava shvaćanje I vjerovanja koja su usvojena bez pogovora od strane date grupe ili svijeta uopćenito . Ona su opća u smislu da su usvojena široko ukoliko ne univerzalno . Ona su razum u smislu u kojem govorimo da je nešto razumno ili nije razumno . Znači ovaj zdrav razum se razlikuje od patološkog a mi u našoj metafizici na Balkanu imamo puno toga patološkoga. Međutim iz te patologije Dewey je dao definiciju istraživanja : “Istraživanje je kontrolirana I usmjeravana transformacija neodređene situacije u situaciju koja je tako određena u svojim unutrašnjim odlikama I relacijama da pretvara elemente prvobitne situacije u jedinstvenu cjelinu” ( Logika , teorija istraživanja, str 150).

1) Neodređena situacija koja izaziva istraživanje jest da je puna sumnje ili da je nesređena, neodređena, poremećena. “Sve dok situacija ne postane naročito kvalificirana u samoj svojoj neodređenosti u njoj vlada stanje potpune poremećenosti...Osobna stanja sumnje koja se ne odnose na neku egzistencijalnu situaciju su patološka, kada su ekstremna, ona predstavljaju maniju sumnjama. Prema tome situacije koje su poremećene, tegobne , konfuzne ili mračne ne mogu biti ispravljene , pročišćene I dovedene u red operacijama naših osobnih duhovnih stanja. Pokušaj da se one srede takvim operacijama povlači za sobom ono što psihijatri nazivaju povlačenjem iz stvarnosti . Takav pokušaj je patološki ukoliko se širi I kada ode daleko on postaje izvor neke vrste stvarne umobolnosti” (Ibid 151)

2) Postavljanje problema. Nesređena ili neodređena situacija mogla bi se nazvati I problematičnom situacijom . Problem predstavlja djelomičnu transformaciju pomoću istraživanja problematične situacije u određenu situaciju.

3)Određivanje riješenje problema. Moguće podesno riješenje je sugerirano utvrđivanjem uvjeta koji se mogu dobiti putem opažanja. Moguće riješenje se stoga javlja kao ideja upravo onako kao što se termini problema koji su činjenice ustanovljuju opažanjam . Ideje su anticipirane posljedice, predviđanja, onoga što će se dogoditi ako se izvesne operacije izvrše s obzirom na opažane uvjete. Ideja je prije svega anticipacija nečega što se može dogoditi ,ona označava mogućnost. Znanost je predskazivanje a to znači anticipacija koja čini svaku ideju idejom koja počiva na nizu provjerenih opažanja I pravilnih pojmovnih načina za njihovo tumačenje

4) Rasuđivanje . Ovaj proces znači operiranje simbolima koji sačinjavaju propozicije I znači rasuđivanje u smislu zaključivanja ili racionalnoga govora. Kada se sugerirano značenje neposredno usvoji - istraživanje se prekida

5) Operacioni karakter činjenica. U Uređenom istraživanju činjenice se odabiru I sređuju sa jasnom namjerom da ukažu na rješenje teškoća I kako bi se provjerile vrijednosti I važenja . One nisu samo rezultati operacija nego su posebne činjenice koje se nadovezuju jedna na dugu na određene načine koji se traže da bi se postigao određeni cilj.

Takav je odnos zdravoga razuma I znanstvenoga istraživanja . Što se pak teorije tiče da bismo njih mogli analizirati u njima razlikujemo tri komponente : 1) Apstraktni račun ili ideju ili hipotezu koja predstavlja logički skelet sustava objašnjenja I koji implicitno definira osnovne pojmove sustava 2) Skup pravila koja tom apstraktnom “računu” pripisuju izvjestan empirijski sadržaj time što ga povezuju s promatranjem I eksperimentom I 3 ) interpretaciju ili model apstraktnoga računa ili ideje koji predstavlja tijelo toga skeleta na taj način što ga povezuje s poznatim pojmovima ili predstavama.

Mi priznajemo kao I Nagel u svojoj Strukturi znanosti iz 1960 godine da razlika između eksperimentalnih zakona I teorija nije velika I da ne postoji precizno iskazan kriterij za razlikovanje onih iskaza koji su eksperimentalni zakoni od onih koji su teorije. Pa ipak postoje sustavi objašnjenja čije se pretpostavke nazivaju teorijama koji su nesumnjivo općiji od objašnjenja čije se pretpostavke nazivaju eksperimentalnim zakonima.

Prvo primjećujemo da su teorijski pojmovi samo implicite definirani osnovnim premisama jedne teorije, bilo da su te premise izražene kao apstraktni postulati bilo da su dati u nekom modelu. Onda naglašavamo da moraju postojati pravila korespodencije koja povezuju teorijske pojmove sa eksperimentalnim pojmovima . Zatim držimo da tri komponente za koje se obično smatra da su prisutne u nekoj teoriji (apstraktni skup postulata , osnovni termini teorije, modeli ili interpretacije tih postulata I pravila korespodencije za pojmove koji se nalaze u postulatima ili teoremima koji su iz njih izvedeni ) ne treba shvatiti kao odvojene momente koji se sukcesivno uvode na različitim stupnjevima u izgrađivanju znanstvenih teorija, već prosto kao odlike koje se mogu izdvoji radi analize. U stvari često je vrlo teško točno I u potpunosti izložiti apstraktne postulate koji predstavljaju sastavni dio jedne teorije , oslobođene svih interpretacija ili detaljno formulirati pravila korespodencije koje se prešutno upotrebljavaju . U svakom slučaju većinu teorija izgrađujemo u okviru nekoga modela I izražavamo ih u okviru neke interpretacije njihovih osnovnih premisa u najboljem slučaju samo uzgred pominjući pravila korespodencije. Teorija je doslovno istinita ili lažna I mada se jedna teorija u najboljem slučaju može utvrditi samo kao “vjerojatna” ima smisla pitanje da li je teorija istinita ili lažna kao što ima smisla postavljanje sličnog pitanja o iskazu koji se odnosi na neku pojedinačnu činjenicu. Posljedica koja se često iz ovoga poimanja izvodi , kada se kaže da je teorija potvrđena empirijskim svjedočanstvima , mora se smatrati da objekti koje teorija postulira stvarno postoje kao što postoje svi poznati objekti. Međutim teorije prema drugom shvaćanju su prije svega logički instrumenti organiziranja našega iskustva I unošenja reda među eksperimentalne zakone. Iako su neke teorije uspješnije od ostalih u ostvarivanju ovih ciljeva teorije nisu iskazi već pripadaju jednoj drugoj kategoriji jezičkih izraza. Teorije funkcioniraju kao pravila ili principi prema kojima se analiziraju empirijske činjenice ili izvode zaključci a nisu premise iz kojih se deduciraju zaključci o činjenicama One se zbog toga ne mogu uspješno opisati kao istinite ili lažne ili čak kao vjerojatno istinite ili vjerojatno lažne. I konačno treče stajalište o spoznajnom statusu teorija predstavlja sredinu između ova dva . Jedna teorija je sveobuhvatna ali eliptična formulacija odnosa zavisnosti između opažljivih događaja I svojstava . Iako se tvrđenja jedne teorije ne mogu opisati kao istinita ili lažna u pravom smislu riječi jedna teorija je ipak istinita ili lažna ukoliko se može prevesti u iskaze o činjenicama koje su utvrđene promatranjem. Ovo je stajalište povezano sa povijesno uticajnim gledištem da znanosti nikada ništa ne objašnjavaju već samo opisuju na jednostavan ili ekonomičan način sukcesiju I istovremeno pojavljivanje događaja. Za nas odnosno za teoriju koja se predstavlja u Kosmologiji zlatnoga prstena važno je reći da ovdje teorija nije ni skraćeni opis niti uopćeni iskaz o odnosima između opažljivih podataka. Naprotiv prema našem shvaćanju teorija je pravilo ili princip rasčlanjivanja I simboličkoga predstavljanja izvjesnih činjenica gruboga iskustva a istovremeno I instrument u tehnici izvođenja nekih iskaza o onome što se može opažati iz drugih takvih iskaza.

S obzirom na ovu razliku realističkog, deskriptivnog I instrumentalističkog poimanja teorije mi se više orijentiramo prema primjedbama Poppera da je nevjerojatno da precizni ili egzaktni iskazi teorije mogu da budu logički izvodljivi iz uvijek manje egzaktnih ili neegzaktnih iskaza proimatranja ili opažanja . Znanstvena hipoteza ili teorija uvijek prevladava sva naša promatranja ili opažanja I bar neki objekti o kojima teorija govori uvijek su apstraktni objekti koji se ne mogu promatrati. Ili kada je riječ o prethodnom teorijskom procjenjivanju prihvatljivosti znanstvenih hipoteza mi smo u stanju I prije nego što neku hipotezu podvrgnemo empirijskom provjeravanju kazati da li će ta hipoteza ili teorija, ukoliko prođe određene provjere, biti bolja od neke druge teorije. Popperov kriterij za prethodno ocjenjivanje izvjesnog broja alternativnih hipoteza jest smjelost jedne određene znanstvene hipoteze odnosno podložnost opovrgavanju ili opovrgljivost te hipoteze. Onu hipotezu koja nam više kazuje, koja sadrži veću kolićinu empirijskih informacija ili sadržaja to jest koja je sadržajnija, dalje, koja je logički jača, koja posjeduje veću objašnjavalačku I predviđačku moć odnosno ona koja objašnjava više I sa većom preciznošću I tako dozvoljava bolja predviđanja . Prema tome Popper zastupa metodološko pravilo da između nekoliko alternativnih hipoteza koje su podjednako u skladu s empirijskim činjenicama uvijek treba birati onu koja posjeduje najnižu apriornu logičku vjerojatnoću što je inače protivno uobičajenim shvaćanjima . I onda Popper razmatra problematiku opovrgavanja I potkrepljivosti hipoteza. Praveći razliku između numeričke vjerojatnoće koja se primjenjuje na primjer u statistici I logičke vjerojatnoće koja se sastoji u tome da uvijek kada možemo usporediti stupnjeve opovrgljivosti dva iskaza mi možemo kazati da je onaj iskaz koji je manje opovrgljiv istovremeno I više vjerojatan zahvaljujući samoj logičkoj formi. Činjenica da jedna teorija još nije opovrgnuta očigledno se ne može smatrati dovoljnom . Jednoj teoriji bi se mogao pripisati pozitivni stupanj potkrepljivosti ako je spojiva s prihvaćenim osnovnim iskazima I ako je uz to moguće izvesti iz te teorije , u konjukciji sa drugim prihvaćenim osnovnim iskazima, jednu nepraznu potklasu ovih osnovnih iskaza. Ne broj potkrepljujućih slučajeva već oštrina raznih provjera kojima može biti ili kojima je bila podvrgnuta neka hipoteza određuje stupanj njene potkrepljivosti . Kada kažemo da je neka hipoteza dobro potkrepljena mi ne kažemo ništa više nego da je bila podrgnuta oštrim provjerama I da je dobro izdržala najteže provjere koje smo do sada bili u stanju da zamislimo. Mnogi nastoje potvrditi svoju hipotezu . Oni se nadaju da će je učiniti čvrščom I tragaju za čvršćom evidencijom , “za potvrđivanjem”. Ali ne smiju ignorirati nepovoljne slučajeve I moraju uključiti izvještaj o našem totalnom promatračkom znanju bez obzira na to da li je ono povoljno ili ne. Nasuprot ovome Popper tvrdi da indukcija ne smije da bude interpretirana kao stupanj potkrepljivosti ukoliko ne izvještavamo o rezultatima naših iskrenih napora da odbacimo nelogičnu činjenicu , odnosno on odbacuje induktivnu metodu u znanosti bili u smislu procedure pronalaženja za koju smatra da je uglavnom psihološkoga a ne logičkoga karaktera I da neminovno uključuje I jedan iracionalni moment, bilo u smislu procedure opravdavanja jer se opravdavanje znanstvenih teorija ili hipoteza vrši na jedan sasvim drugačiji način . Iskustvo ne može potvrditi teoriju već je može samo potkrijepiti.

S obzirom na sve ovo izloženo nama se čini da je Kozmologija zlatnog prstena izložila jednu teoriju koju bi svakako trebalo potkrijepiti. Ali naše ambicije nisu bile matematičke nego su ambicije prije svega bile metafizičke ili estetičke jer smo zakonitosti u kozmosu shvatili estetičkim I teleološkim snagama samoga čovjeka kao što smo na to do sada više puta ukazali.