Kao što je konju dano da bude konj, tako je i čovjeku dano da bude čovjek. Da nije tako, čovjek bi imao kopita, barem to, a i konjski mozak, barem još i to, a nema. Čovjekom je teže biti nego konjem. Što reći...

Teže je zato što su čovjeku dane mogućnosti među kojima i mogućnost  kompliciranja. Dana mu je ta mogućnost koju on obilato koristi. Zašto? Zato što je sve jednostavno. Kada je sve jednostavno, pretpostavka je da bi to nešto jednostavno trebalo i sprovesti jer se u protivnom rađa griža savjesti. A to nije dobar osjećaj. On tjera na rad. A čovjek ne voli loše osjećaje. Ne voli ih zato jer mu od njih nije dobro. Nije mu dobro i mrzi samoga sebe.  Neki od tih osjećaja povraćaju. Što reći...

Kako bi izbjegao loše osjećaje, mržnju prema sebi,  povraćanja i ine gadosti,  čovjek pribjegava kompliciranju. Jer kada je komplicirano, postaje teško, kada je teško, ne može se učiniti. Kada se ne može učiniti, tada se javlja mogućnost pravdanja pred samim sobom. Ne može se učiniti ono što je teško. Ili ono što smo teškim stvorili. Eto situacije za nerad i filozofiranja (čitaj: bijega od motike). Čovjek koji je jednom počeo sa kompliciranjima vrlo brzo ustanovljava da je lakše kopati mozgom nego motikom. Vrlo brzo se tome prilagodi, nikada od toga ne odustaje. I stalno mu je teško. Jer je komplicirano. A kada je komplicirano, ne može se učiniti. Što reći...

U međuvremenu je negdje putem zagubio pojam motike kao pojma i alatke i sada mu nema druge nego nastaviti plesti mrežu u kojoj je zaglavio sve do obezglavljivanja. A kada izgubiš glavu, tada je nemaš. Neki kažu da je super osjećaj biti bez glave. U tom se slučaju preporuča giljotina. Samo što nitko neće na giljotinu. Svi bi eto nekako radije proživjeli ovaj život na majčici zemlji, iako govore da je negdje drugdje bolje i da je bez glave super. Super, ali svi je drže na ramenima. Što reći...

Duhovna glava, prekrojena filozofijama, strahovima i bijegom od rada. Bijegom od toga da se bude čovjekom. Navodno se ne može preskakati. Odnosno može se ali to nije dobro. Ipak, svi preskaču. Biti čovjekom zahtijeva motiku, motika zahtijeva rad, rad donosi znoj, znoj je zdrav. Lakše je biti bolestan nego zdrav. Zato jer i bolestan nekako preživi, ili barem postoji nada, a zdrav radi. Rukama. Između zdravlja i nerada, bira se filozofiranje. Zbog lijenosti. I to je to. Da, čovjek je lijeno biće. Konj nije. On nema mogućnost da bude lijen. Nije mu dana. Zato i je konj koj a čovjek čovjek. Razlika je u dvije spomenute sitnice i u ostalih sto nespomenutih. Lijenost i mogućnost kompliciranja, to odlikuje čovjeka ali ne i konja. Što reći...

Starokineska: konj je konj ali čovjek čovjekom ne želi biti. Zato i ubija konje. A i sebe.