Na putu osobnog razvoja učimo ne samo nositi se bolje s patnjom, nego i sa srećom. Nerazvijena osoba jednako se neadekvatno nosi sa srećom kao i sa patnjom. I jedno i drugo zahtijeva mudrost, zrelost i duhovno znanje.

Želja da se bude voljen postoji u svakoj ljudskoj duši. Ona nije samo opravdana i zdrava, nego je i kreativna snaga. Nedostatak ljubavi može voditi paraliziranosti kreativnih snaga u čovjeku. Ljudi često biraju nezdrav način da ispune tu potrebu.

Djetetova potreba za ljubavlju je beskrajna; ali s obzirom da se njegova želja za eksklu­zivnom i neograničenom ljubavlju ne odobrava, ono se osjeća krivo zbog nje. Jasno je da je ta želja nerealna, ali dijete dolazi do pogrešnog zaključka da je sama želja za ljubavlju pogrešna i nešto čega se treba sramiti. Ta se čežnja potom potiskuje, što ima mnoge teške posljedice.

Možda ćete misliti: 'Kod mene ta čežnja uopće nije potisnuta. Ja sam je potpuno svjes­tan'. I mnogi od nas su do nekog stupnja svjesni svoje čežnje. Ali čak i tad, ostajemo samo donekle svjesni unutarnje tuge, neispunjene čežnje i borbe da potisnemo tugu i nađemo nado­m­­jestak za ljubav koja nedostaje.

Usprkos stidu zbog čežnje za ljubavlju i uvjerenja da je ne zaslužujemo i nemamo prava na nju, pa je prema tome pogrešno da je tražimo, ne možemo u potpunosti utišati taj glas. Pokušavamo dobiti ljubav, ali na pogrešan način koji je samo još više odbija od nas (arogan­cija, uloga žrtve, povlačenje i još suptil­niji načini).Kad bismo odustali od toga, shvatili bismo da naša prava ličnost može biti voljena i bit će.

Potrebu za ljubavlju zamjenjujemo potrebom za odobravanjem: željom da sjajimo, impresioni­ramo, budemo bolji od drugih, dokažemo se. To nam se nekako čini manje sramot­nim. Ta težnja može uzeti različite oblike, ovisno o svakoj pojedinoj osobi. Možete nastojati postići da se drugi ljudi slože s vama, ili im pokazati da se vi slažete s njima (težnja za konfor­mizmom i djetinja poslušnost), i sl.Iznutra ne samo da smo nesvjesni originalne čežnje, nego i supstitucijske težnje za nadmoći i odobravanjem.

Kompulzija da se dokažemo postoji do neke mjere u svakome. Čak i kad je osvijes­timo, nećemo moći odustati od nje dok ne shvatimo prirodu njezinog uzroka. Kad biste si dopustili osjetiti originalnu čežnju, bez straha da će to značiti slabost i poniženje, kao i prirod­nu tugu zbog njezine neispunjenosti, bili biste na pravom putu do ispunjenja. Shvatili biste da niste vi ti koji ste neprihvatljivi drugima, nego maska koju ste stvorili. Također biste došli do spoznaje da je borba za 'umjetnim' priznanjem potpuno neučinko­vita. Ništa umjetno ne može donijeti uspjeh. Čak i kad biste privremeno postigli odobravanje koje želite, ono bi vas samo ostavilo nezadovoljene i s okusom gorčine – budući da to ionako nije ono što istinski želite.

Borimo se za to kao da nam je život u pitanju – a za našu podsvijest i jest. Pomislite na to koliko često reagirate neproporcionalnim emocijama kad se netko ne slaže s vama.

Prepoznajte na koje načine ta borba za odobravanjem pobuđuje najgore u vama. Spoznaja će biti manje bolna i više oslobađajuća nego što mislite. Shvatit ćete da se borite za nešto što u biti ne želite i da razlog što niste bili voljeni ne leži u vama.

Kako smanjujete svoju potrebu za odobravanjem, tako postajete sposobniji za zrelu ljubav. Početak je u dopuštanju drugima da vas ne vole, ako tako odaberu. To može izazvati određenu tugu, ali ne i samosažaljenje i konfuziju. Razumjet ćete da jedina ljubav koja jest ljubav je ona koja vam je dana slobodno.

Ionako, ne možemo niti poštovati one koji nam dopuste da ih prisilimo da nas vole. Dijete u nama to ne zna i nesvjesno nastoji prisiliti druge da ga vole, međutim čak i kad u tome naizgled uspije kod nekih nedovoljno čvrstih ljudi, ne može uživati u tome jer to nije istinska ljubav. Uz to, ta namjera za prisilom sprečava nas da uživamo u ljubavi čak i kad je ona istin­ska i slobodno dana.

U biti, nesvjesno zahtijevamo od drugih bezuvjetnu ljubav, koju sami još nismo spremni njima dati. Očekujemo da ljudi razumiju i prihvate naše slabosti i mane, a ne primje­ću­jemo kako one povređuju njih na isti način kao i nas njihove. Jedino ako sami naučimo voljeti, utjecat ćemo na ostale tako da će nam oni davati ljubav.

Između ostalog, ljubav znači i objektivnost, a ne centriranost na sebe. Do stupnja do kojeg možemo zapaziti svoj nedostatak objektivnosti, toliko joj se približavamo.

Dok se fokusiramo na zapažanje svojih reakcija na svaku i najmanju povredu i razoča­ranje, primije­tit ćemo koliko su često oni samo produkt naše previše razmahane mašte. To će nas riješiti iluzije da je svaki mali detalj tragedija od kakve se moramo štititi.

Objektivnost znači istinu. Subjektivnost nesvjesno rezultira neistinom. Ono što vidimo kao tešku grešku kod drugih, najčešće ne vidimo kod sebe. Nebitno je da li se radi o potpuno istom ponašanju ili nekoj varijaciji. Pritom najčešće izbjegavamo priznati dobre osobine koje druga osoba ima, a mi možda nemamo. Čak i ako bi objektivan zaključak bio da su naše kvali­tete toliko brojnije, a greške drugih toliko veće, to je samo razlog da očekujemo od sebe suosjećanje i razumijevanje.

Kad god smo uzrujani zbog ponašanja drugih, mora postojati nešto i u nama što nije zdravo. Bez obzira koliko se to sitnim činilo, to je ono na što se trebamo usmjeriti, jer to je ono, a ne ponašanje druge osobe, što nas sprečava da ostvarimo mir i toleranciju.

Obično smo oštri prema onima zbog čijeg se ponašanja osjećamo nevoljeni i necije­njeni, ili barem nesigurni. Kad bismo se osjećali istinski sigurni, ne bi osjećali nikakvu potrebu za osuđivanjem. Nesigur­nost je ono što nas potiče na obrambeni stav. U istoj je kategoriji i slijepo idealiziranje onih u čiju se ljubav osjećamo sigurni. To je slično subjektivnosti. Jedan od razloga je ponos i nespremnost da se prizna da onaj kojeg smo izabrali voljeti i koji je izab­rao voljeti nas ima greške. Obično ćemo priznavati njezine greške do mjere do koje smo spremni priznati svoje.

Drugi razlog je što nam se sviđa vjerovati u svoju toleranciju i razumijevanje. Treći je da se duboko u sebi osjećamo nedovoljno sigurni u svoju sposobnost da volimo, zbog čega nam je potrebna idealizirana slika druge osobe. To je stanje ljubavi preplašenog djeteta koje se ne usuđuje vidjeti istinu.

Prava ljubav je objektivnost koja može izdržati test istine. U suprotnom slučaju, prije ili kasnije je neizbježno razočaranje i bolno 'buđenje' iz iluzije koju smo sami stvorili. Promatrajte svoje reakcije kad čujete od drugih o manama osobe koju volite. Svaka ljutnja i povrijeđenost znak je udaljenosti od prave ljubavi.

Dijete zna samo krajnosti: dobro ili loše, snagu ili slabost. Kad otkrije da roditelji nisu savršeni ili se odvraća od njih u razočaranju i bijesu, ili otkriće u osjećaju krivnje potiskuje u nesvjesno. Taj obrazac se nastavlja i u odraslom dobu, dok god osoba ne napravi korak prema zrelosti i objektivnosti. Ta otkrića mogu se činiti bolna, ali nisu toliko teška kao što naš podsvjesni otpor čini da vjerujemo. Dugoročno, priz­navanje tih grešaka učinit će da se razvi­jete u sretniju, slobodniju i sigurniju osobu.

Nezrelo je osuđivati ljude kao da su svi na istom stupnju razvoja. Nisu – a možda i jesu otprilike na istoj razini s nama, ali u nekim smo osobinama mi napredniji, a u nekima oni. Prema tome, besmisleno je uspoređivati i osuđivati. Jednostavno primjećujte. Ako ne možete primje­ći­­vati bez ljutnje, važno je shva­titi da se i tu u biti radi o dječjoj reakciji neprihvaćanja nesavr­šenstva.

Većina roditelja je bar do neke mjere emocionalno nezrela i ne može djetetu dati dovoljno ljubavi. Dijete čezne za ljubavlju, ali to je rijetko svjesno. Dijete ne može usporediti svoje okolnosti s tuđima, te vjeruje da su stvari onakve kakve bi trebale biti. Doživljava svoju situaciju zdravo za gotovo, te ne zna što nedostaje i da uopće nešto nedostaje. Ono ne može prevesti svoje emocije u misli i evaluirati ih, te odrasta nikad potpuno ne razumijevajući zašto je nesretno, a nekad čak ni da je nesretno. Neki ljudi su uvjereni da su bili dovoljno voljeni samim time što su određenu količinu ljubavi ipak dobivali.

Tetošenje i pretjerano 'maženje' djece često je kompenzacija i oblik isprike što se djetetu ne može pružiti istinska, zrela ljubav. Djeca na vrlo dubokoj razini osjećaju što je istina, ali to ne mogu verbalizi­rati.

Vođenje i autoritet dužnost su roditelja. Neki roditelji se nikad ne usude kazniti dijete ili pokazati zdravi autoritet. To je obično rezultat krivnje što nisu sposobni pokazati niti pravu, toplu, utješnu ljubav. Drugi roditelji mogu biti prestrogi, pa i nasilni. Kod ovih će pobuna kod djece biti svjesnija i uočljivija. No ako ste imali roditelje koji su vas obasipali maženjem, ali bez iskrene topline, ili roditelje koji su izvana sve činili ispravno, ali im je nedostajalo istinske ljubavi, nesvjesno ste to znali kao dijete i osjećali odbojnost. No niste to mogli shvatiti svjesno, te ste zbog tih osjećaja koje niste mogli opravdati osjećali nelagodu i krivnju. Zbog toga ste ih još dublje potisnuli.

Bez obzira koliko možda volite svoje roditelje, nesvjesno nezadovoljstvo još postoji u vama, što vas sprečava da uistinu oprostite. Možete zaista oprostiti tek kad osvijestite i priznate svoje osjećaje. Kao odrasla osoba možete shvatiti da su i vaši roditelji samo ljudska bića, koja ne morate odbaciti zato jer nisu bili savršeni.

 

Kosjenka Muk