Piše: Don Miguel Ruiz

Sjećam se svoga djetinjstva.

Bio sam sasvim slobodan. Bilo je prekrasno biti dijete. Sjećam se da sam naučio hodati prije nego što sam progovorio. Bio sam poput male spužve, jer sam pokušavao naučiti sve. Također se sjećam kakav sam bio prije nego što sam naučio govoriti.

Kao malo dijete bio sam posve izvoran. Nikada se nisam pretvarao da sam nešto drugo. Volio sam se igrati, istraživati i biti sretan. Emocije su vladale mojim životom. Želio sam raditi samo ono što mi se sviđalo, a pokušavao sam izbjeći ono što mi se nije sviđalo. Svu sam pozornost usmjeravao na osjećaje i mogao sam osjetiti emocije koje su mi dolazile od drugih ljudi. Ako želite, to možemo nazvati nagonom, ali to je bila neka vrsta opažaja. Nekima sam ljudima prilazio, jer sam u njih imao povjerenja. Drugima nisam htio ni blizu, jer sam se uz njih osjećao nelagodno. Imao sam mnoštvo emocija koje nisam mogao objasniti, jer dakako, još nisam znao govoriti.

Sjećam se kako sam se budio i majčino je lice bilo prvo što bih ugledao; bio sam preplavljen željom da je uhvatim objema rukama. Tada nisam znao da se ta emocija zove ljubav. Bilo je sasvim prirodno voljeti. Isto sam to osjećao i prema svojim igračkama te prema mački i psu. Sjećam se kako se otac vraćao kući s posla i kako sam mu trčao ususret i radosno mu, sa širokim i prekrasnim osmijehom, skakao u naručje. Posve izvorno.

Mogao sam biti gol i nije mi bilo stalo do mišljenja drugih ljudi. Tada sam bio ono što uistinu jesam, što god to bilo, jer nisam posjedovao znanje. U glavi još nisam imao niti jedan program. Nisam znao što sam, niti mi je do toga bilo stalo. Upravo kao što pas ne zna da je pas, no, ponaša se poput psa. Laje poput psa. I ja sam bio takav.

Život sam proživljavao kroz vlastitu cjelovitost. To je bila moja istinska priroda prije no što sam naučio govoriti. Nastavio sam istraživati uspomene iz djetinjstva i otkrio da se nešto događa svima nama. Što se događa?

Događa se znanje. Sjećam se kako sam počeo učiti riječi. Naučio sam naziv svakog predmeta kojeg bih vidio. Naučio sam jezik, što je izvrsno. Tada sam se mogao služiti riječima i zatražiti ono što želim. Mjesecima ili godinama kasnije, moj je um dovoljno sazrio da može shvatiti apstraktne pojmove. Te je pojmove pratilo nešto nevjerojatno. Prosuđujući sve oko sebe, počeo sam stvarati priče: što je ispravno, a što pogrešno, što bih smio, a što ne bih trebao, što je dobro ili loše, lijepo ili ružno. Od roditelja sam naučio ne samo ono što su mi govorili, nego i ono što su radili. Učio sam ne samo iz onoga što su govorili meni, nego i iz onoga što su govorili o drugim ljudima. Učio sam komunicirati s ljudima. Oponašao sam sve što bih vidio. Promatrao sam svoga oca koji je bio vrlo moćan i imao čvrsta mišljenja i želio sam biti poput njega. Jedva sam čekao da odrastem i da imam vlastito mišljenje.

Kada sam konačno shvatio jezik, gotovo su mi svi počeli govoriti što sam ja. O sebi sam učio slušajući mišljenja pripovjedača koji su me okruživali. Moja je majka stvorila sliku o meni na temelju onoga što je vjerovala da ja jesam. Pričala mi je što jesam i vjerovao sam joj. Tada mi je otac rekao što sam. Iako je to bilo nešto sasvim drugačije, i s njim sam se složio. Dakako, svaki brat i svaka sestra imali su svoje mišljenje o meni, a ja sam i ta mišljenja prihvaćao. Naravno da svi oni znaju mnogo više od mene, iako sam ja onaj koji živi u ovome fizičkom tijelu. Ništa od toga nije bilo smisleno, ali dobro sam se zabavljao.

Tada sam krenuo u školu i učiteljica mi je rekla što sam, a i to je bilo u redu dok mi nije počela govoriti kakav bih trebao biti, ali nisam. Čim sam se i s njom složio, nastao je problem. Čujem je kako govori: Djeco, morate naporno raditi da biste postali netko, da biste u životu postigli uspjeh. U svijetu postoje pobjednici i gubitnici, a vi ste ovdje kako biste se pripremili da postanete pobjednici. Ako naporno radite, možda ćete biti odvjetnici, liječnici ili inženjeri. Moja mi je učiteljica pripovijedala priče o svim bivšim predsjednicima i o onome što su radili dok su bili djeca. Dakako, svi su junaci pobjednici. Ja sam dijete; bezazlen sam. Naučio sam pojam pobjednika. Složio sam se da bih trebao postati pobjednik i to je to – ta je suglasnost pohranjena u mome pamćenju.

Kod kuće su mi roditelji govorili: Miguel, da bi bio dobar dječak, moraš se ovako ponašatiｫ, a to znači da

nisam dobar dječak ponašam li se drugačije. Roditelji mi to nisu rekli, ali ipak sam shvatio. Da bi bio dobar dječak moraš raditi ovo, ovo i ovo. Tada ćeš dobiti nagradu. A ako se tako ne ponašaš, bit ćeš kažnjen. Uh! Bio sam premalen, a oni su bili jako veliki. Pokušavao sam se pobuniti, ali nisam uspio. Pobijedili su. Počeo sam se pretvarati da jesam ono što nisam kako bih izbjegao kaznu, ali i da bih dobio nagradu. Moram se ponašati onako kako mi kažu jer nagradu dobivaju samo dobri dječaci. Sjećam se da sam se jako trudio postati onakvim kakvim su me željeli, samo da bih dobio nagradu u obliku njihove pozornosti, samo da bi mi rekli: Miguel, ti si jako dobar dječak.

U pozadini svih tih poruka koje sam slušao, stizale su i poruke koje roditelji nikada nisu izgovarali, ali ipak sam ih shvatio: Ja nisam onakav kakav bih trebao biti; nije dobro biti ono što uistinu jesam. Ako poruka glasi:

Miguel, moraš se truditi da postaneš netko, to znači da sam sada nitko. Te poruke bez riječi dijete u svojoj glavi shvača ovako: ja nisam dovoljno dobar. I ne samo to. Nikada neću biti dovoljno dobar jer nisam savršen.

Složio sam se s njima i u tom sam trenutku, kao i većina drugih ljudi, počeo tragati za savršenstvom. Tako je slika savršenstva utisnuta u moj um. Tada sam prestao biti ono što jesam i počeo sam se pretvarati da jesam ono što nisam. Tu sam prvu laž prihvatio u prvom razredu osnovne škole, gotovo na samome početku.

Dok sam sjedio u učionici i promatrao svoju prvu učiteljicu, to je na mene ostavilo snažan dojam. Učiteljica je odrasla osoba. Što god ona kaže mora biti istina, upravo kao što mora biti istina i sve ono što otac i majka kažu.

Ona je velika učiteljica kojoj je uistinu stalo do djece pa iako je poruka koju sam dobivao od nje uglavnom bila pozitivna, posljedice su ipak malo drugačije. U pozadini poruke krije se nešto vrlo tanano. Ja to nazivam laž o mojoj nesavršenosti. To je najvažnija laž o meni u koju sam pristao povjerovati i nakon te laži izmislio sam mnoštvo novih kako bih je mogao poduprijeti.

To je bio trenutak moga pada, trenutak kada sam počeo izlaziti iz raja, kada je moja vjera u laž počela tkati svoju čaroliju. Upravo poput čarolije, počela je djelovati na svijet oko mene: morao sam se jako truditi da bih bio dovoljno dobar za svoju majku, da bih bio dovoljno dobar za svoga oca, da bih bio dovoljno dobar za stariju braću i sestre, da bih bio dovoljno dobar za svoje učitelje. To je strašno puno posla, ali još nije gotovo. Kada bih uključio televiziju, televizija bi mi rekla kako bih trebao izgledati, što bih trebao odjenuti, kakav bih trebao biti, ali nisam. Televizija mi je pružala mnoštvo slika junaka i gubitnika. Vidio sam ljude koji su se jako trudili postati pobjednici. Vidio sam ih kako su težili savršenstvu, željeli postati važnima, željeli biti ono što nisu bili.

Stvarna je tragedija započela kada sam postao tinejdžer, jer sada više nije riječ samo o tome da nisam dobar za

druge ljude, nego više nisam bio dobar ni za sebe. Posljedica je odbacivanje samoga sebe. Pokušao sam samome sebi dokazati da sam vrijedan poštovanja i jako sam se trudio dobiti sve petice u školi. Jako sam se trudio biti najboljim sportašem, najboljim šahistom, najboljim u svemu. U početku sam to činio kako bih ostavio utisak na oca i stariju braću, a kasnije kako bih ostavio utisak na samoga sebe. Tada više nisam bio pravi ja. Izgubio sam svoj integritet i izvornost, jer više nisam donosio odluke na temelju onoga što je za mene dobro. Bilo mi je važnije zadovoljiti tuđa stajališta.

Kad sam završio osnovnu školu i krenuo u srednju, rekli su mi: ｻViše nisi dijete; ne možeš se ponašati poput djeteta. Sada se moraš ponašati drugačije. Uvijek sam se iznova trudio zadovoljiti druge ljude pretvarajući se da sam ono što su od mene željeli. Počeo sam tražiti mišljenja od sviju oko sebe. Kako izgledam? Sto misliš o meni? Jesam li to dobro napravio? Tražio sam potporu, tražio sam nekoga tko će mi reći: Miguel, jako si dobar. A ako sam se družio s osobom koja bi mi govorila da sam jako dobar, toj je osobi bilo jako lako manipulirati mojim životom, jer mi je bilo prijeko potrebno njezino priznanje. Bio mi je potreban netko tko bi mi govorio da sam inteligentan, prekrasan, da sam pobjednik.

Nisam mogao podnijeti da budem sam sa sobom. Kada sam bio sam, sebe sam smatrao gubitnikom i oštro sam se osuđivao. Kad god nisam bio onakav kakav bih trebao biti u skladu s mojom pričom, osuđivao bih samoga sebe i smatrao se krivim. Tada bih se počeo koristiti svime što bi mi došlo pod ruku kako bih se kaznio.

Bio sam sklon uspoređivati se s drugim ljudima. Oni su bolji od mene. Ne, još su gori. Od toga sam se osjećao malo bolje, ali tada bih se pogledao u zrcalo – jao! Nije mi se sviđalo ono što sam vidio. Odbacivao sam samoga sebe. Dakako da se nisam volio. No, pretvarao sam se da se volim. Uz malo vježbe, čak sam počeo i vjerovati u ono što sam glumio.

Kasnije, kad sam se uistinu pokušao dokazati u društvu, postao sam liječnik. Jesam li zbog toga konačno postao pobjednikom? Ne, dakako da nisam. Postoje kardiolozi, neurolozi, kirurzi. Tada sam postao kirurg, ali još nisam bio dovoljno dobar i u skladu s vlastitom pričom. Imao sam sliku o sebi u koju sam vjerovao kad god

sam bio sam, a drugim sam ljudima projicirao različite slike, ovisno o tome što sam želio da povjeruju o meni.

Pokušavajući projicirati te slike, morao sam ih i braniti. Morao sam postati jako inteligentan već samo zbog toga da bih prikrio sve svoje laži!

Nastavio sam se pretvarati da sam u skladu sa svim svojim slikama i nakon dugih godina prakse postao sam izvrsnim glumcem. Ako bi mi se slomilo srce, rekao bih samome sebi: Ne boli me. Nije mi stalo. Lagao sam. Pretvarao sam se. Za svoju sam glumu gotovo mogao dobiti Oscara! Kakav lik, kakva tragedija! I mogao bih reći da je drama moga života započela kad sam se složio da uistinu nisam dovoljno dobar – kad sam čuo da mi učitelji, obitelj i televizija govore: Miguel, moraš biti ovakav«, ali nisam bio takav.

Tražio sam priznanje, prihvaćanje, ljubav – ne znajući da je to samo priča. Tragao sam za savršenstvom i jako mi je zanimljivo bilo što fraza Pa nisam savršen postaje najveći izgovor kojim se ljudi služe kako bi opravdali svoje postupke. Kad god pogriješe i moraju obraniti svoju sliku, kažu: Ja sam samo čovjek, nisam savršen. Jedino je Bog savršen. Takve su rečenice postale i moj najveći izgovor za svaku pogrešku. Pa dobro, nitko nije savršen. Izvrsno opravdanje.

Išao sam u crkvu, gdje su mi pokazivali slike svetaca: To je savršenstvo. No, na licima svetaca uočavao sam patnju i bol. Oh! Zar moram biti sličan njima da bih bio savršen? Da, ovdje sam kako bih patio, a ako patim strpljivo, možda ću, kad umrem, dobiti nagradu u raju. Možda ću tada biti savršen!

Nekoć sam u to vjerovao jer sam to jako često slušao. No, to je tek priča. Bio sam opterećen praznovjerjem o

svemu. Laži koje su stare nekoliko tisuća godina još utječu na izgradnju naše vlastite priče. Dok sam bio dijete, rekli su mi: Samo je Bog savršen. Sve ono što je Bog stvorio također je savršeno, osim ljudskih bića.

Istodobno su mi govorili da je Bog ljudska bića smjestio na vrhunac svega stvorenoga. No, kako ljudi mogu biti na vrhu svega, ako je sve ostalo, osim njih, savršeno? Kada sam odrastao, počeo sam razmišljati o tom protuslovlju. To nije moguće. Bog je savršen i on je sve stvorio. Ako uistinu vjerujem u savršenstvo onoga što je Bog stvorio, tada smatram da je sve savršeno ili da ni Bog nije savršen.

Volim i poštujem sve što je stvorio. Kako mogu reći: Bože, ti si stvorio milijarde ljudi, ali oni nisu savršeni? Kažem li da ja ili vi nismo savršeni, to je, s moga stajališta, najveća uvreda Bogu. Ne uočavamo li savršenstvo, to je zato što nam je pozornost usmjerena na laži, na sliku savršenstva koju nikada ne možemo ostvariti. I koliko nas odustane od pokušaja postizanja savršenstva, ali niti to ne činimo poput ratnika.

Jednostavno prihvaćamo da nismo uspjeli, da nikada nećemo uspjeti i zbog toga okrivljujemo sve oko sebe. Nisam uspio zato što mi nitko nije pomogao – nisam uspio zbog ovoga ili onoga. Izgovora ima na stotine, ali u današnje vrijeme samoosuđivanje je gore nego ikada prije. Postojalo je i dok smo još pokušavali biti savršeni, ali kad smo odustali, postalo je strašno. Kad smo odustali, pokušali smo prikriti vlastite frustracije govoreći:

Dobro se osjećam. Upravo ovako želim živjeti, ali znamo da smo doživjeli neuspjeh i od samih sebe ne možemo sakriti ono što vjerujemo.

Dakako, neuspjeh doživimo svaki put kad pokušamo postati onakvima kakvi nismo. Teško je biti nešto što nismo, pretvarati se da jesmo ono što nismo. Nekoć sam se pretvarao da sam jako sretan, snažan i važan. Jao!

Takav je život uistinu pakao. To je zamka, situacija u kojoj nitko ne može pobijediti. Nikada ne možete biti ono što niste i to je najvažnija pouka. Možete biti samo ono što jeste i to je sve. A vi ste ono što jeste ovoga trenutka, i to bez ikakva napora.

Nema potrebe da se opravdavamo zbog onoga što jesmo. Nema potrebe da se naprežemo kako bismo postali ono što nismo. Samo se trebamo vratiti vlastitom integritetu, onome kakvi smo bili prije no što smo naučili govoriti. Savršenstvo. Kao mala djeca bili smo savršeni. Kad smo bili gladni, željeli smo jesti. Kada bismo se umorili, željeli smo se odmoriti. Za nas je bio stvaran samo sadašnji trenutak; nismo brinuli o prošlosti, nismo bili zabrinuti zbog budućnosti. Uživali smo u životu, željeli smo istraživati i zabavljati se. Nitko nas nije učio da budemo takvi: takvi smo se rodili.

Rodili smo se u istini, ali smo odrasli vjerujući u laži. To je ono u čemu se sastoji sveukupna tragedija čovječanstva, to je cijeli problem s pripovjedačima. Jedna od najvećih laži u priči čovječanstva jest laž o našoj nesavršenosti. Ta je laž imala velik utjecaj na moj život. Pa iako drugima govorim da ništa ne pretpostavljaju, ipak pretpostavljam da se to, na ovaj ili onaj način, dogodilo svima nama. Dakako, priče nam se razlikuju, ali mislim da je obrazac manje ili više isti kod svakoga. Teško bi se moglo reći da je itko izbjegao toj zamci.

Bio sam savršeno dijete. Bio sam bezazlen, a onda sam progutao laž da nisam onakav kakav bih trebao biti. Vjerovao sam da se moram jako truditi kako bih postao onakvim kakav trebam biti. Tako sam naučio graditi svoju priču i, zato što sam joj vjerovao, postala je za mene istinita. A priča je, makar prepuna laži, ipak savršena. Lijepa je i prekrasna. Nije ni ispravna ni pogrešna, ni dobra ili loša, ona je samo priča i to je sve. No, tu priču možemo promijeniti uz pomoć svijesti. Korak po korak, možemo se vratiti istini.

Kao mala djeca bili smo potpuno izvorni. Nikada se nismo pretvarali da smo nešto što nismo. Voljeli smo se igrati i istraživati, živjeti u trenutku i uživati u životu. Nitko nas nije učio da budemo takvi, takvi smo se rodili.

To je bila naša istinska priroda prije nego što smo naučili govoriti.

Kad ljudski um sazrije dovoljno da bi mogao shvatiti apstraktne pojmove, učimo ocjenjivati sve: ispravno ili pogrešno, dobro ili loše, lijepo ili ružno. Stvaramo priču o tome kakvi bismo trebali biti, u nju ulažemo svoju vjeru i priča za nas postaje istinitom.

U pozadini svih poruka koje čujemo kao djeca nalazi se tiha poruka koju nitko nikada ne izgovara, ali mi je ra-zumijemo: nije dobro biti to što jesam. isam dovoljno dobar. Čim se složimo s tom porukom, prestajemo biti to što jesmo i počinjemo glumiti da smo ono što nismo, samo kako bismo udovoljili drugima, samo kako bismo se uklopili u sliku koju oni za nas stvaraju u skladu s vlastitom pričom.

Nikada ne možete biti ono što niste. Možete biti samo ono što jeste i to je sve. A upravo ste ovoga trenutka ono što jeste i to bez ikakva napora.

Ljudska se bića rađaju u istini, ali odrastaju vjerujući u laži. Jedna od najvećih laži u priči o čovječanstvu jest laž o našoj nesavršenosti. To je samo priča, ali mi u nju vjerujemo i koristimo se tom pričom kako bismo se prosuđivali, kako bismo se kažnjavali i opravdavali svoje pogreške.

Savršeno je sve što je Bog stvorio. Ne uviđamo li vlastito savršenstvo, to je zato jer smo pozornost usmjerili na vlastitu priču. Laži sadržane u toj priči ne dopuštaju nam da uvidimo istinu. No, tu priču možemo promijeniti i vratiti se istini – uz pomoć svjesnosti.