Spolovila imaju svoju ljepotu. Skloni smo gledati u raznorazne vanjske ljepote ali to nisu naše ljepote. Odnosno jesu dok ih gledamo. Odnosno sva je ljepota, jedna ljepota. Ipak, sloniji smo gledati u ljepote van nas. Tako ispada da ljepotu možemo tražiti u sebi ali i van sebe. Kao i sve. Ispada da neki tamo vodopad ima veću ljepotu nego što je ljepota nas samih. Govorim naravno o fizičkoj razini. Ali i da je riječ o duhovnoj razini, stvar bi bila ista. Uvijek može, ali i ne mora biti. Gdje su ono nestala spolovila? A da... Postoje ona muška i ona ženska. Muškarci tu svoju prirodnu ljepotu, taj svoj organ mogu lakše promatrati nego žene. Na svu sreću, postoji mogućnost da se ženski spolni organ odrazi u vodi, u ogledalu... Uvijek postoji način da se nadoknadi hendikep. Isto tako se mnoge prirodne ljepote posmatraju dvogledima pa i teleskopima. Postoji mnogo prekrasnih struktura na kugli zemaljskoj. Onih prirodnih i onih umjetno stvorenih. Arhitektura spolovila ne zaostaje ni za jednom od njih. Možemo se naprimjer zagledati u žensko spolovilo. Mogli bi na taj put krenuti od očiju, od grudi, od pupka i zatim našim prijevoznim sredstvom, našim očima zaviriti ne u Međugorje već u međunožje. Tamo se naime nalazi ta prirodna ljepota. Najprije nailazimo na gustu šumu. Okamenjenu šumu koja je tu da bi istaknula ljepotu i život samog organa. Ona je tu da bi mogli uspoređivati živo i neživo. I dolazimo do cvijeta koji buja životom, do velikih i malih usana, do klitorisa. Slobodno i opušteno se možemo posvetiti razgledavanju. Istim žarom i istom pažnjom kao kada razgledavamo Plitvička jezera. Ili neka druga jezera i kanjone. Uzbuđenje je isto, ako ne i veće. Oduševljenje raste. Ovisno o svijesti koja gleda, o umu koji posmatra. Ljepota ženskog spolnog organa je u njegovoj razvedenosti. I podsjeća na Jadransko more sa tisuću otočića. Možemo ući u velike usne, u male usne, popeti se na klitoris... ploviti uvalama, diviti se arhipelagu. Sve to može biti puno uzbudljivije od šetnje Velebitom. Možemo i opipati toplinu krajolika, kao zemlju da diramo. Kao toplinu drveća što osjećamo. Možemo i pogladiti, kao lišće kada gladimo. Možemo i ući kao u Postojnsku jamu kada ulazimo, možemo osjetiti i pulsiranje kao srce što nam kuca. Kao zemlja što pulsira i trese se. Kao vulkani kada eruptiraju. Ljepota Vezuva i Havaja na jednom mjestu. Gledanjem organa možemo i do svijesti. Mogli bi i do sebe samog, mislima bi mogli do velike bjeline... A mogli bi i jednostavno ubrati taj prekrasni orošeni cvijet. Tu ružu. Tunel za život. Da, tuda se rađa i prolazi život. Mogli bi udružiti prirodne i duhovne ljepote, osjetiti te energije. Tada taj vanjski uvid prestaje i započinje putovanje u unutarnji svijet. U neke druge uvide.