Autor: Ljubica Šaran
Matrix World
U svijetu koji je postao globalno selo srećemo sve više ljudi koji na stres i razne životne probleme reagiraju na način da se ne mogu rekuperirati i zbog toga posežu za tuđom energijom. Nakon što opustoše naše energetske resurse i emocije, ostajemo iznureni s najdubljim psihološkim ožiljcima. Jedan od najgorih pokazatelja da nas je „gricnuo“ i zarazio energetski vampir je aleksitimija.
Naoko neprimjetna pandemija
Matrix World posebnu pažnju obraća na psihološke i karakterne poremećaje koji su izrazito izraženi među ljudskom populacijom, no o njima se na žalost jako malo raspravlja i izvješćuje u masovnim medijima. Smatramo kako je znanje jedini štit od emocionalnih toksina u nama i oko nas, u brojnim tekstovima smo pisali o Tamnoj trijadi (narcisoidnim poremećajima, psihopatiji u svim oblicima i utilitarizmu i/ili makjavelizmu) i energetskom vampirizmu koje nanose ljudi iz takve grupacije.
S obzirom da je svijet u kojem živimo patokratski nastrojen te da pripadnike Tamne trijade možemo vidjeti u najvišim nivoima društvene hijerarhije, bez obzira je li riječ o političkim, religioznim, ekonomskim ili vojnim liderima, od iznimne je važnosti prepoznati ugriz energetskog vampira i utjecaj emocionalnih toksina na nas i naše zdravlje.
Želite li saznati o osnovama nastanka emocionalnih toksina, preporučamo tekst pod nazivom: „Koliko emocionalnih toksina imate u svojem životu,“ a o borbi i prepoznavanju energetskog vamirizma smo pisali u seriji tekstova pod nazivom: „PROKLETA GLAD – Susret s psihičkim vampirom u nama i drugima.“
Iako pozitivna psihologija jako puno spominje utjecaj drugih ljudi na naše psihosomatsko zdravlje, klinička psihologija se isključivo bavi esencijalnim psihopatama i poremećajima osobnosti koje mogu klasificirati prema izdanjima Dijagnostičko i statističkog priručnika za psihička oboljenja (DSP). Na našu veliku žalost, iznimno su rijetki znanstvenici koji rušenje psihičkog zdravlja „žrtava“ promatraju kroz prizmu emocionalnih toksina i energetskog vampirizma. Poučeni istraživanjima stručnjaka poput Barbare E. Hort, Alice Miller, Ellen Golomb i Marthe Stout otkrivamo porazan učinak otrova modernih vampira na ljudsku psihu.
Što je aleksitimija?
Aleksitimija je specifičan poremećaj psihičkog funkcioniranja s karakterističnim odsustvom simboličnog razmišljanja, siromaštvom fantazija i nemogućnošću adekvatne ekspresije i verbalizacije vlastitih emocija i paralizu prepoznavanja tuđih osjećaja.
Složenica aleksitimija je nastala iz grčkih riječi: a-manjak, nedostatak; lexis-riječ, thymos-osjećaj – “bez riječi za emocije”, u svom radu “Kratka psihoterapija i emocionalna kriza”, u znanstvenu medicinsku literaturu uveo je 1972. godine P. E. Sifneos obuhvaćajući njime specifičan afektivni deficit koji se poglavito očituje u oskudnoj ekspresiji emocija, a zapažen je tijekom kliničkih studija psihosomatskih bolesnika. Stvaranju ovog koncepta prethodila su i istraživanja raznih autora koji su neovisno od Sifneosa i Nemiaha došli do formiranja sličnih koncepata. U svom članku iz 1988. godine Sifneos je napisao:
“Što je zapravo aleksitimija – to je nemogućnost asociranja jedne vizualne predodžbe, fantazije i misli sa specifičnim emocionalnim stanjem.“
Ovaj poremećaj psihičkog funkcioniranja nije klasificiran kao duševni poremećaj u DSP-u. Mjerenje izraženosti aleksitimije se može izvršiti uz pomoć rješavanja jednostavnih upitnika, od kojih su mnogi dostupni na internetu, kao što su Toronto aleksitimijska ljestvica (TAS-20) i Bermond-Vorstov upitnik za aleksitimiju (BVAQ).
Aleksitimija se lako može otkriti uz pomoć detektiranja slijedećih karakteristika:
-
Teškoće u identificiranju osjećanja i brkanja emocija s tjelesnim odrazima emotivnog uzbuđenja.
-
Teškoće u opisivanju osjećaja drugim ljudima, i teškoće u opisivanju emocija drugih ljudi
-
Sužen imaginativni proces, točnije niska razina fantaziranja.
-
Kognicijski procesi i stil razmišljanja koji su vanjski orijentiran i vezani za vanjske podražaje.
-
Tipični devijacije koje stvara ova disfunkcija mozga mogu uključivati probleme s identificiranjem, opisivanjem i bavljenjem vlastitim osjećajima, često obilježene nedostatkom razumijevanja osjećaja drugih ljudi, zatim teškoće u pravljenju razlike između osjećanja i tjelesnih odraza emotivnog uzbuđenja, brkanje fizičkih osjećaja, često povezano s emocijama, manjak snova ili fantazija zbog sužene mašte i konkretno, realistično, logično razmišljanje, često uz isključenje emocionalne reakcije na probleme.
-
Oni koji imaju aleksitimiju sanjaju vrlo logične i realne snove, bez tipičnih fantazija unutar snova, osobe koje pate od aleksitimije će imati snove koji će odražavati svakodnevnu stvarnost. Klinička ispitivanja sugeriraju da su upravo strukturna obilježja snova ono što najbolje karakterizira aleksitimiju, više nego sposobnost da ih se sjetimo.
U Wikipediji se otkiva kako su bojne studije pokazale da je stopa učestalosti aleksitimije manja od 10%. Također se otkrilo kako postoji veća učestalost aleksitimije kod muškaraca nego kod žena, što objašnjava česte poteškoće kod nekih muškaraca u “opisivanju osjećaja”, ali ne i u “identificiranju osjećaja”, u kojem muškarci i žene pokazuju slične sposobnosti.
Znanstvenici M. Bagby i G. Taylor smatraju kako postoje “snažni empirijski dokazi tome da je aleksitimija najvjerojatnije stalna karakteristika nečije osobnosti nego li posljedica psihološkog problema“. Po tim njihovim istraživanjima bi se moglo zaključiti kako ovakve nedostatke ima većina pripadnika Tamne trijade koje zapravo ni ne nemaju osjećaje, poput empatije ili žali. Mišljenja drugih znanstvenika se bitno razlikuju i čak iznose dokaze da nastanak ovog poremećaja funkcija mozga može ovisiti o stanju osobe kao i o brojnim podražajima.
Bagby i Taylor također sugeriraju da možda postoje dvije vrste aleksitimije: “primarna aleksitimija”, koja je trajna psihološka osobina i ne mijenja se tijekom vremena i “sekundarna aleksitimija”, koja je ovisna o stanju i nestaje nakon što se anulirala stresna situacija koja je izazvala. Ove dvije manifestacije aleksitimije zovu se još i aleksitimija “osobnosti” i aleksitimija “stanja.“
Aleksitimija danas predstavlja fenomen koji je zapažen u nizu somatskih i psihijatrijskih poremećaja.
Dva naličja iste medalje
Neke aleksitimične osobe mogu predstavljati kontradikciju navedenim karakteristikama, jer oni mogu iskusiti kroničnu disforiju ili manifestirati ispade plača ili bijesa. Ispitivanje obično otkriva da su oni prilično nesposobni opisati svoje osjećaje ili budu zbunjeni pitanjima koja se tiču specifičnosti osjećaja, no svakako zbog toga doživljavaju frustracije i ispade koji su poptuno dijametralno suprotni uobičajenim hladnim i odmaknutim stavovima ostatka aleksimitične populacije.
Takva dva različita stanja aleksitimije se nazivaju:
Hipoekspresivna aleksitimija koja se odražava unutar inhibitorne psihopatologije s jako malo znakova verbalne komunikacije i facijalnih ekspresija.
Na drugom kraju se nalazi hiperekspresivna aleksitimija s disinhibitornom psihopatologijom u kojoj osobe imaju visoku dozu komunikacije i snažno izražene facijalne ekspresije s tipičnim napadima bijesa i plača.
Interesantno je kako znanstvenici sada shvaćaju kako se normalno ljudsko biće nalazi između ova dva ekstrema s normalnom ekspresijom osjećaja, visokom komunikacijskom točnošću i naravno niskom stopom psihopatologije.
Prema Henryju Krystalu, pojedinci koji pate od aleksitimije razmišljaju na operativan način i mogu izgledati superprilagođeni za stvarnost. U psihoterapiji, međutim, kognitivna uznemirenost postaje očita jer su pacijenti skloni tome da prepričaju trivijalne, kronološki poredane akcije, reakcije i događaje iz svakodnevnog života s monotonim detaljima. Općenito, ovim osobama nedostaje imaginacije, intuicije, empatije i fantazije za ispunjenje nagona, naročito u odnosu na predmete. Umjesto toga, izgledaju orijentirani prema stvarima i čak tretiraju sebe kao robote.
Poveznica s psihopatama
Aleksitimične osobe uglavnom nisu u stanju izraziti svoje želje i htjenja osim ako ona nisu fizičke naravi, no odgovori zašto nešto žele će biti tipično fizičke ili materijalne naravi. Ovakve uzorke verbalizacije pokazuju i esencijalni psihopati, koji se mogu poistovjetiti s ulitimativnim vampirima koji svoje žrtve (ako ih ostave žive) tjeraju u proces soul smashinga ili „uništavanja duše“ točnije esencije nekog bića.
Sve žrtve psihopata prolaze sekundarne traume u tijeku zacjeljenja nakon psihopatskoga (vampirskoga) napada imaju izrazite disfunkcije od kojih je najčešće izražena upravo aleksitimija. Psiho terapeuti koji rade sa žrtvama psihopata najviše vremena provedu u omogućavanju deblokacije emocionalne blokade žrtve kod koje se obično nakon početka psihoterapije (tipično za aleksitimične osobe) pojavljuje pogoršanje, nakon čega uslijedi lagan i dugotrajan proces rekuperacije.
Obično žrtve mogu početi s rekuperacijom tek nakon identificiranja najdubljih osjećaja koje su im psihopati ostavili sa svojim utjecajem, obično je riječ o bijesu i nemoći, koji su najčešće izraženi kod žrtava seksualnog napastovanja i fizičkog mučenja.
Zabluda koja blokira
Česta zabluda o aleksitimiji je da su “zaražene” osobe potpuno nesposobne verbalno izraziti emocije i da čak mogu ne uspjeti prepoznati da ih doživljavaju. Sifneos je 1967. godine primijetio kako su pacijenti često spominjali stvari kao što su tjeskoba ili depresija. Razlikovni faktor je bila njihova nemogućnost da odu dalje od uobičajenih ograničenih pridjeva kao što su “sretan” ili “nesretan” kad opisuju ova osjećanja.
Ključna stvar jeste da aleksitimičari imaju jako slabo diferencirane osjećaje, što ograničava njihovu mogućnost da ih razlikuju i opišu drugima. To doprinosi osjećaju emocionalnog odmaka od sebe i otežanosti povezivanja s drugima, što aleksitimiju čini negativno povezanom sa zadovoljstvom životom čak i kada su depresija i drugi zbunjujući faktori pod kontrolom.
Nema definitivnih odgovora
U doktorskoj disertaciji Gordana Majića stoji kako se aleksitimija može podijeliti na primarnu koja bi bila više trajno obilježje osobnosti i sekundarnu koja je prolazna karaktera i predstavljala reakciju na ozbiljnu bolest. Nadovezujući se na Freybergerovu distinkciju između primarne i sekundarne aleksitimije Sifneos dijeli etiološke faktore na dva glavna područja, jedno je neurobiološko, koje bi odgovaralo primarnoj aleksitimiji i psihosocijalno koje se odnosi na sekundarnu aleksitimiju. Pri tome se donekle razlikuje od Freybergera u svom poimanju sekundarne aleksitimije u područje koje stavlja aleksitimične karakteristike koje su proizašle iz razvojnih zastoja, masivne psihološke traume u djetinjstvu ili kasnije u životu, sociokulturnih ili psihodinamskih faktora.
U opisu hipotetskog strukturalnog modela Nemiah fenomen aleksitimije povezuje sa odsutnošću ili defektom neuralnih centara i povezujućih puteva koji su odgovorni za elaboraciju i ekspresiju emocija i također podsjeća na zapažanje Mac Leana da priroda psihosomatskog procesa sugerira poremećaj u vezi korteksa limbičkog sustava. U svom članku iz 1988. godine Sifneos vrlo ilustrativno opisuje mogući neuroanatomski supstrat. Strukture limbičkog sustava lokalizacija su tzv. “visceralnih emocija”. Fiziologija visceralnih emocija prema Cannonu predstavlja centralni homeostatski mehanizam koji koristeći autonomne i endokrine obrasce u stanjima intezivnih podražaja iz okoline odgovara reakcijama nalik refleksu.
Ovakav refleksu nalik odgovoru karakterističan je za sve sisavce što znači da se i kod njih javljaju “visceralne emocije”, međutim obzirom na nerazvijenost neokorteksa teško je pretpostaviti, ako ne i nemoguće, postojanje kortikalnih reprezentacija u obliku predodžbe, fantazije i misli. Nasuprot tome kod čovjeka, zahvaljujući izrazitoj razvijenosti neokorteksa, predodžbe, fantazije i misli mogu biti asocirane sa visceralnim emocijama formirajući novi emotivno-kognitivni kvalitet tj. osjećanja. Prekid komunikacijskih puteva između neokorteksa i limbičkog sustava mogao bi dovesti do disocijacije “visceralnih emocija” od pripadajućih neokortikalnih reprezentacija. Osoba sa takvim poremećajem bila bi aleksitimična. Vanjski podražaj ne bi mogao doseći /stimulirati/ neokorteks što znači da ne bi došlo do aktivacije adekvatne kortikalne reprezentacije. Podražaj bi svoju ekspresiju potražio na području autonomnih i endokrinih obrazaca odnosno refleksu nalik motoričkih akcija. Takva osoba može doživjeti “visceralnu emociju” ali ne može povezati svoje emotivno stanje sa odgovarajućim mislima, a snažni, refleksu nalik, odgovori mogu uzrokovati neadekvatno impulzivno ponašanje.
H. Kristal smatra da bi se nastanak aleksitimije mogao objasniti zastojem afektivnog razvoja u slučaju infantilne psihičke traume odnosno regresijom u afektivnokognitivnoj funkciji u slučaju katastrofičnih trauma u odrasloj dobi. U oba ta slučaja prema mišljenju H. Kristala postoji strah od afekta odnosno tendencija da ih blokira ili nemogućnost njihove integracije. Time se otvara pitanje odnosa aleksitimije i psihičke traume.
Prema novijim teoretskim pretpostavkama aleksitimija počiva na deficitu u kognitivnom procesuiranju i regulaciji emocija. Pri tome regulacija emocija u ljudi podrazumijeva recipročnu interakciju tri sistema: neurofiziološkog kroz aktivaciju autonomnog živčanog i neuroendokrinog sustava, motoričko-ekspresivnu kroz npr. facijalnu ekspresiju, promjene u držanju tijela i tonu glasa, i kognitivno-doživljajnu kroz subjektivnu svijest o osjećajnom stanju i njegovu verbalizaciju. Ovim intrapersonalnim sistemima pridruženo je i interpersonalno područje regulacije emocija kroz socijalne interakcije koje mogu biti suportivne ili disruptivne.
U regulaciji emocija sudjeluju ego obrane, snovi, fantazije, socijalne interakcije, govor, igra, plač i smijeh, kao i aferentna povratna veza iz periferne autonomne aktivnosti i muskuloskeletnog sustava. U tom smislu sužen kapacitet za imaginaciju visoko aleksitimičnih osoba ograničava modulaciju emocija kroz fantazije, snove, interese i igru. Zbog nemogućnosti da prepoznaju vlastite osjećaje visoko aleksitimične osobe su ograničene i u sposobnosti da verbalno izraze svoj distres drugim ljudima i stoga ostaju lišeni pomoći i utjehe. Smanjena mogućnost interpersonalnog dijeljenja osjećajnih stanja dodatno otežava prepoznavanje emocija u sebi i drugima.
Sindrom ili rezultat vanjskih utjecaja?
Iz gore navedenih teoretskih pretpostavki aleksitimija bi mogla predstavljati sindrom odnosno konačan rezultat, ovisno o slučaju, djelovanja različitih faktora koji su doveli do promjene neuroloških sistema zaduženih za procesiranje i integraciju kognitivno-emocionalnih aspekata iskustva na funkcionalnoj i/ili neuroanatomskoj razini. U tom smislu bi različite okolnosti poput neuroanatomskog oštećenja, djelovanja traumatskog iskustva, razvojnih smetnji, genetske predispozicije, nekih psihičkih i tjelesnih poremećaja ili nepovoljnih socio-kulturnih okolnosti mogle, u pojedinom slučaju, biti etiološki čimbenici u razvoju aleksitimije.
Obilježje osobnosti i problemi u intimnom suživotu s drugima
Prema radu trojca: Vanheule, Desmet i Meganck iz 2006., aleksitimija stvara međuljudske probleme jer ove osobe izbjegavaju bliske emotivne veze, ili, kad zaista oforme vezu s drugima, skloni su se u njoj postaviti ili kao zavisni ili dominantni ili bezlični član, “tako da veza ostane površna”. O neodgovarajućoj “diferencijaciji” između sebe i ostalih kod aleksitimičara pisali su Blaustein i Tuber (1998.) te Taylor i drugi (1997.).U jednoj studiji velika grupa aleksitimičara napravila je takozvani Inventar međuljudskih problema (IIP-64), iz kojeg je izvučen zaključak da su “dva međuljudska problema značajno i čvrsto povezana s aleksitimijom: hladno/distancirano te nesamopouzdano društveno funkcioniranje. Sve ostale stvari iz IIP-64 nemaju značajne veze s aleksitimijom.“
Sifneos je istraživao i kaotične međuljudske odnose. Zbog inherentnih teškoća u identificiranju i opisivanju vlastitih i tuđih emocionalnih stanja, aleksitimija negativno utječe na zadovoljstvo u vezi kod parova.
Jedna studija iz 2008. pokazala je da je aleksitimija u suodnosu s umanjenim razumijevanjem i pokazivanjem naklonosti u vezi i da ta umanjenost pridonosi slabijem mentalnom zdravlju, slabijem osjećaju blagostanja u vezi i manjem kvalitetu veze.
Niz radova koji su se proučavali vezu aleksitimije s različitim drugim entitetima poput depresivnih poremećaja, psihosomatskih poremećaja i sl. upućuju na zaključak da se na aleksitimiju može gledati kao na obilježje osobnosti. Ovakav zaključak se ipak ne može uzeti kao konačan jer neka istraživanja nisu potvrdila navedeno gledište.
Kliničko stanje
Dok je u početku zapažena u skupini psihosomatskih bolesnika aleksitimija danas predstavlja fenomen koji je zapažen u brojnim patološkim stanjima kao što su alkoholizam, uzimanje toksičnih supstancija, psihogeno uvjetovani bolni sindromi, posttraumatska stanja stresa, stanja poslije komisurotomije /split brain sindrome/, psihopatije, karakterne neuroze, seksualne perverzije, maskirane depresije i tako dalje.
Teškoće u verbaliziranju emocija, razlikovanju između tjelesnih senzacija i različitih emotivnih stanja, zbunjenost i frustracija kada se pokušava razgovarati o emocionalnom doživljavanju čine komunikaciju s ovim bolesnicima otežanom i napornom. Odsustvo simboličkog razmišljanja i siromaštvo fantazija izraženi su do te mjere da u terapeuta kontratransferno uzrokuju osjećaj praznine i dosade.
S obzirom na česte somatizacije, ove osobe nerijetko prolaze niz nepotrebnih medicinskih pretraga uzrokujući frustraciju liječnika i medicinskog osoblja. U većini slučajeva psihoanalitički orijentirana psihoterapija ne dovodi do poboljšanja tako da se kod ovih pacijenata mogu, pored suportivne psihoterapije, kombinirano koristiti različiti terapijski postupci poput kognitivno-bihevioralnih postupaka, biofeedbacka, autogenog treninga, farmakološkog tretmana, uključujući i modificirane oblike psihodinamske psihoterapije. Grupna terapija može biti dobra alternativa ili dodatak individualnoj psihoterapiji. Prema Sifneosu u tretmanu primarne aleksitimije mogu se primjeniti razni oblici suportivne psihoterapije dok se za sekundarnu aleksitimiju može koristiti modificirana psihodinamska psihoterapija.
Aleksitimija se često dešava zajedno s drugim poremećajima, s reprezentativnim omjerom od 85% slučajeva iz spektra autističnih poremećaja, 40% kod PTSP-a, 63% kod neurotične anoreksije, 56% kod bulimije, 45% kod većeg depresivnog poremećaja, 34% kod paničnog poremećaja i 50% kod ovisnika.
Istraživanja pokazuju da se aleksitimija preklapa s Aspergerovim sindromom. U studiji iz 2004. Uta Frith uočila je preklapanje, kao i to da je barem polovina onih iz grupe s Aspergerovim sindromom na TAS-20 testu dobila rezultate koji bi ih svrstali u ozbiljno oštećene osobe. Fitzgerald i Bellgrove istakli su da “Aspergerov sindrom, kao i aleksitimiju, također karakteriziraju smetnje u govoru i jeziku i društvenim odnosima i vezama.
Hill i Berthoz složili su se s Fitzgeraldom i Bellgroveom izjavivši da “postoji određeni vid preklapanja između aleksitimije i Aspergerovog sindroma”. Također su ukazali na studije koje su otkrile oslabljenu vještinu takozvane Teorije uma u aleksitimiji, neuroanatomski dokaz koji ukazuje na zajedničku etiologiju i slične nedostatke u društvenim vještinama. Točna priroda preklapanja još je neizvjesna. Aleksitimične osobine u Aspergerovom sindromu mogu biti povezane s depresijom ili tjeskobom; faktori posredovanja su nepoznati i moguće je da je aleksitimija predispozicija za tjeskobu.
Aleksitimija je povezana s određenim poremećajima ličnosti, ovisničkim poremećajima, nekim poremećajima tjeskobe i seksualnim poremećajima, kao i s nekim tjelesnim bolestima, kao što su povišen krvni tlak, upalna bolest crijeva i funkcionalna dispepsija. Također je povezana sa psihosomatskim poremećajima, kao što su migrenske glavobolje, križobolja, sindrom iritacije crijeva, astma, mučnina, alergije i fibromijalgija.
Opet problemi s copusom callosumom
Nejasno je što uzrokuje aleksitimiju, no predloženo je nekoliko teorija. Postoji dokaz i za genetičku osnovu, ali i za uzroke iz okoline i određene epigenetičke faktore.
Prijašnje studije donijele su dokaz da možda postoji deficit u transferu između moždanih hemisfera kod aleksitimičara, tj. emocionalne informacije iz desne hemisfere ne prenose se adekvatno do centra za govor u lijevoj hemisferi, što može nastati zbog smanjenog corpus callosuma, a što je često prisutnokod psihijatrijskih pacijenata koji su pretrpjeli teško zlostavljanje u djetinjstvu i esencijalnih psihopata.
Neuropsihološka studija iz 1997. pokazala je da aleksitimija može nastati zbog poremećaja desne hemisfere mozga, koja je uveliko odgovorna za procesuiranje emocija. U dodatku, drugi neuropsihološki model sugerira da aleksitimija može biti povezana s disfunkcijom prednjeg cingularnog korteksa.
Joyce McDougall je prigovorila što se snažan fokus stavlja na neurofiziološke faktore na račun psihološkog objašnjenja nastanka i djelovanja aleksitimije, te je uvela alternativni termin “disafektacija” za psihogenu aleksitimiju. Prema njoj, disafektirana osoba morala je u nekom trenutku “doživjeti osjećaj koji je zaprijetio da napadne njen osjećaj integriteta i identiteta”, na što je ta osoba odgovorila primjenom psihološke odbrane kako bi uništila i izbacila sve emocionalne predstave iz svijesti.
McDougall je primijetila da su sve bebe rođene s nemogućnošću da identificiraju, organiziraju i govore o svojim emocionalnim iskustvima (riječ infant dolazi od latinskog “onaj koji ne govori”) i da su “zbog njihove nezrelosti neizbježno aleksitimična”. Na osnovu ove činjenice McDougall je 1985. predložila mišljenje da bi aleksitimični dio odrasle osobe mogao biti “iznimno zaostala i infantilna psihička struktura”. Prvi jezik beba jesu neverbalni izrazi lica. Majčino emotivno stanje važno je u određivanju pravca u kojem bi se dijete moglo razvijati. Zanemarivanje ili ravnodušnost prema različitim promjenama u dječijim izrazima lica i bez odgovarajuće povratne informacije može proizvesti “nestanak” izraza lica koje dijete manifestira. Sposobnost roditelja da reflektiraju svijest o sebi na dijete još je jedan važan činilac.
Ako odrasla osoba nije u stanju prepoznavati i razlikovati emocionalne izraze kod djece, to može utjecati na sposobnost djeteta da razumije emocionalne izraze.
Genetički faktori imaju primjetan i sličan utjecaj na sve aspekte aleksitimije. Iako sugeriraju umjereni utjecaj zajedničkih faktora iz okoline, rezultati su u skladu s općim nalazom prema kojem su utjecaji iz okoline na većinu psihičkih osobina prvenstveno nezajedničkog nego zajedničkog tipa. Jedan od mogućih vanjskih utjecaja iz sredine bi mogao biti povreda glave; osobe koje pretrpe traumatsku povredu mozga imaju 6 puta veću vjerojatnost da će ispoljiti aleksitimiju. Interesantno je da je Lobaczewski otkrio kako karakteropate i osobe s paranoidnim poremećajem osobnosti također u većini slučajeva nastaju zbog povreda glave pri porodu ili u prve dvije godine života.
Želite li provjeriti koliko su vas okrnjili vampirski ugrizi i koliko je u vama emocionalnih toksina, možete ispuniti jednostavan online upitnik koji će vam pokazati stopu aleksitimije.
Reference:
Emotional Expression, Emotional Communication, and Alexithymia
When a Patient Has No Story To Tell: Alexithymia
Alexithymia: Emotional Disconnect Challenges Marriages
THE OVERLAP BETWEEN ALEXITHYMIA AND ASPERGER’S SYNDROME
THE EMOTIONAL BANKRUPTCY OF ALEXITHYMIA
Emotional Blindness Questionnaire
Funkcioniranje obitelji djeteta s recidivirajućom abdominalnom boli neorganskog porijekla
https://matrixworldhr.wordpress.com
bglavac
edin.kecanovic
