Samovažnost se hrani istom vrstom energije koja nam omogućuje da sanjamo. Prema tome, njeno otklanjanje je vrlo bitno, jer oslobađa višak energije kojeg možemo koristiti.

Također i zato što bez te predostrožnosti, put ratnika nas može odvesti u zastranjivanje.

Samovažnost je podmukla: ona može biti prikrivena iza fasade skoro savršene poniznosti zato što joj se ne žuri. Nakon cijelog života truda, njoj je potrebna samo minimalna nepažnja, sitna greška- i evo je opet, kao virus koji je sazrijevao u tišini, ili poput onih žaba koje godinama čekaju ispod pustinjskog pijeska i sa prvim kapima kiše se bude iz svoje uspavanosti i razmnožavaju se.

Imajući u vidu njenu prirodu, dužnost dobročinitelja je da napada učenikovu samovažnost dok ne eksplodira. On ne može osjećati sažaljenje. Ratnik mora naučiti da bude poslušan dok se sprema na težak put koji je pred njim, inače neće imati ni najmanje šanse da se suoči s udarima nepoznatog.

Don Huan je preporučio dvadesetčetverosatnu budnost, da bi kontrolirali čudovište ega.

Ispričao je priču o njegovoj učenici La gordi, koja je bila ljuta na njega, smatrala ga nedostojnim vođom, udružila se sa sestricama i henarosima, i u nastupu egomanije, zaurlala na sve njih okupljene, i rekla: " svi ste vi gomila budala!  Ja odlazim!"

Poslije ovog brutalnog napada bijesa, dobila je napad i srušila se mrtva.

Pouka ove priče jest, da ratnik nikad sebi ne bi smio dozvoliti ovakvu točku ego ludila, jer umrijeti od napada ega je najgluplji način da se umre.

Protiv samovažnosti se možemo boriti na razne načine, ali prvo je neophodno shvatiti da je ona tu.

Ako imamo tu manu i prepoznamo je, napravili smo već pola posla.

Samovažnost se obično hrani našim osjećajima, krećući se od želje da budemo pored ljudi i da budemo prihvaćeni od njih, pa sve do nadmenosti i podsmijavanja. Ali, njeno omiljeno područje jest sažaljenje prema sebi i onima koji nas okružuju.

Da bismo se prikrali tome, prije svega, moramo raščlaniti naše osjećaje na manje dijelove i otkriti izvore koji ih napajaju.

Osjećanja se rijetko ispoljavaju u čistom obliku. Ona se prerušavaju. kako bismo ih ulovili kao zečeve, moramo postupiti veoma nježno i taktički, zato što su ona brza i mi ih ne možemo prosuditi.

Započinjemo sa najočiglednijim stvarima, kao što su: "Koliko ozbiljno doživljavam sebe? Koliko sam vezan? Čemu posvećujem svoje vrijeme?

Ovo su stvari sa kojima možemo započeti proces naše promjene.

Počevši od tih promjena,moći ćemo ispitati elemente koji su mnogo teži za otkrivanje, gdje se naša uobraženost otkriva kao ludilo.

Kada ste raščlanili svoje osjećaje, trebate preusmjeriti svoje napore izvan ljudskih briga. na mjesto bez sažaljenja.

Za vidovnjake, to je mjesto u oblasti svjetlosti, gdje je svaki djelić funkcionalan kao polje razboritosti.

problem sa saželjenjem je da nas ono prisiljava da posmatramo svijet kroz samopopuštanje. Ratnik bez sažaljenja je osoba koja je postavila svoju volju usred ravnodušnosti i ne daje sebi ozbiljnost, govoreći "jadan ja". On je individua koja ne osjeća nikakvo žaljenje prema svojim slabostima i koja je naučila smijati se samoj sebi.

Znajući ovo, učenik prepravlja svoje odnose. on uči kako da izbjegne one koji utvrđuju njegovu važnost, a traži one kojima nije stalo ni do čega ljudskog. On traži kritike, a ne laskanja.

Čineći ovo, on počinje novi život, briše svoju prošlost, mijenja svoje ime, istražujući nove ličnosti i poništava gušeću istrajnost svojega ega.

On STAVLJA SEBE U SITUACIJE U KOJIMA JE NJEGOVO ISTINSKO JA PRISILJENO DA PREUZME KONTROLU.

Moćni lovac nema samosažaljenja; on ne traži odobravanje u bilo čijim očima.

 

Armando Tores: "Susreti sa Nagualom"