Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član borivoj

Upisao:

borivoj

OBJAVLJENO:

PROČITANO

812

PUTA

OD 14.01.2018.

MIHAILO I ZMAJ

MIHAILO I ZMAJ
Ova slika pripada vremenu kada je čovek išao tragom svoje evolucije na sasvim drugačiji način nego što se to danas misli.

MIHAILO I ZMAJ

 

Kada skrenemo pogled ka ranijim razdobljima ljudske evolucije, neibežno se suočavamo sa promenom koja se zbila u odnosu na slike koje čovek sebi predočava —sa jedne strane slike o prirodi, a sa druge o Duhu. Čak i nije potrebno da odemo predaleko da bi tu promenu uočili. Još u osamnaestom veku sile i supstance prirode bile su zamišljane na mnogo duhovniji način nego danas, dok su duhovne stvari bile poimane više u slikama preuzetim iz prirode. Doista su tek odnedavno čovekove ideje o Duhu postale krajnje apstraktne i da nema nade da ljudska percepcija može prodreti u prirodu duha otuđenog od materije. Jer ljudsko razumevanje današnje nauke o duhu je nesređeno i ljudi ne mogu da pronađu nikakav most koji bi vodio s jedne na drugu stranu.

Posledica se ogleda u tome što su uzvišene slike sveta, koje su u prošlosti bile važne čoveku dok je pokušavao da shvati svoje mesto u univerzalnoj celokupnosti, potpuno prešle u nivo onih stvari koje se smatraju neopipljivom fantazijom — pukom maštom kojoj je čovek mogao da se prepusti sve dok se nije pojavila egzaktna nauka koja mu to zabrannjuje. Takva kosmička slika je slika Mihaila koji se bori sa Zmajem.

Ova slika pripada vremenu kada je čovek išao tragom svoje evolucije na sasvim drugačiji način nego što se to danas misli. Danas, dok pratimo tok čovekove istorije unatrag do iskonskih vremena, tražimo da pronađemo bića koja su sve manje ljudska, od kojih je potekao današnji čovek. Prelazimo od duhovnijih ka manje duhovnim bićima. Nekada je to bilo drugačije. Kada su ljudi tada išli unatrag tragom evolucije čovečanstva, on ih je vodio do duhovnijih stanja postojanja od ovih koji danas preovladavaju.

Osvrtali su se na prezemaljsko stanje kada današnji oblik čoveka još nije postojao. Sebi su predočavali bića koja su tada postojala i koja su živela u tananijoj supstanciji u odnosu na ovu od koje je čovek danas načinjen. Ta bića bila su ‛duhovnija‛ od današnjih ljudi. Takve naravi bilo je biće Zmaja sa kojim se Mihailo bori. Bilo je predodređeno da on, jednog dana, kasnije poprimi ljudski oblik. Ali on mora da čeka da dođe njegovo ‛vreme.‛ Vreme nije zavisilo od njega nego od odluke duhovnih bića koja su se nalazila iznad njega. Do tada je on morao da ostane potpuno unutar volje tih viših duhovnih bića.

Ali sada, pre nego što je njegov čas došao, u njemu je ponikao ponos. Poželeo je da ima “svoju volju” u vreme kada je još bilo potrebno da živi u višoj Volji. Tako je on postavio sebe nasuprot višoj Volji. Nezavisnost volje bila je moguća samo za bića u gušćoj tvari od one koja je tada postojala. Ako su ustrajavali u suprotstavljanju bilo je potrebno da se promene i postanu drugačija bića. Ustanovljeno je da je bilo nemoguće da i dalje žive u istoj duhovnosti. Njegovi bližnji su osetili da je njegovo postojanje u njihovom kraljevstvu uznemirujuće čak i razorno. Isto je osetio i Mihailo. Mihailo je ostao u Volji duhovnih bića. On se obavezao da prisili suprotstavljena bića da poprime jedini oblik u kojem je na tom stepenu razvoja sveta bilo moguće imati nezavisnu volju, da poprime životinjski oblik, oblik ‛Zmaja‛, ‛Zmije.‛ Oblici viših životinja još se nisu bili pojavili. Ovaj ‛Zmaj‛, naravno, ni tada nije bio zamišljen kao vidljiv nego kao natčulan.

Takva je bila slika koju je čovek prošlih vremena imao u svom umu o Mihailovoj borbi sa Zmajem. Za njega je to bila zbilja koja se dogodila čak i pre nego što je priroda postala vidljiva ljudskom oku, čak i pre nego što je čovek postojao u svom sadašnjem obliku.

Svet koji poznajemo proistekao je iz sveta u kojem se ovo zbilo. Kraljevstvo u koje je Zmaj prognan postalo je Priroda,‛ i sada je tako sačinjeno da bude vidljivo za čula; u suštini je to, reklo bi se, talog[2] ranijeg sveta. Kraljevstvo u kojem je Mihailo sačuvao svoju duhu-posvećenu-volju, ostalo je ‛iznad‛ — pročišćeno, poput tečnog rastvora koji je nekada sadržavao supstance koje su se nataložile. To je kraljevstvo koje i dalje mora da ostane nevidljivo za čula.

Međutim, kada se priroda posmatra odvojeno od čoveka, nije podlegla Zmaju. Zmajeva snaga/moć nije bila dovoljno jaka da bi postala vidljiva u prirodi. Ostala je u njoj kao nevidljivi Duh. Zmaj je morao da odeli svoje biće od prirode. Ona je postala ogledalo više duhovnosti iz koje je on pao.

U ovaj svet je postavljen čovek. Bio je u stanju da sudeluje u prirodi i u višoj duhovnosti. Tako je postao neka vrsta dvojnog bića. U samoj prirodi Zmaj je ostao nemoćan, slab. On zadržava svoju snagu/moć u prirodi kada je ona oživela u čoveku. Priroda koju čovek prima u sebe živi u njemu kao želja, kao animalna žudnja. U tu sferu pali duh može da uđe. I tako imamo ‛Čovekov Pad.‛

Neprijatelj je pronašao svoje boravište u čoveku. Mihailo je ostao dosledan svojoj prirodi. Kada se čovek okreće Mihailu onim delom svog života koji potiče iz više duhovnosti, onda u čovekovoj duši nastaje unutarnja borba Mihaila sa Zmajem.

Još donedavno, u osamnaestom veku, takav koncept je još važio. Za mnoge ljude spoljašnja priroda je još predstavljala ogledalo više duhovnosti, a priroda u čoveku još je bila sedište Zmije sa kojom je duša morala da se bori svojom odanošću Mihailovoj snazi.

A kako on sada, kada su takva poimanja živela u čovekovoj duši, treba da gleda (oprezno) na spoljašnju prirodu? U vreme kada nastupa jesen potrebno je podsetiti se na borbu sa Zmajem. Lišće opada sa drveća, sav biljni život koji cvate i daje plodove zamire. Blagom i prijateljskom pojavom priroda prima čoveka u proleće; nežno ga neguje kroz duge letnje dane, hraneći ga toplotom ispunjenim darovima Sunca. Kada dolazi jesen, ona nema više ništa da mu dâ. Pritiskuju ga njene sile rasapa, on ih svojim čulima prima u slikama. Iz svog vlastitog bića čovek mora sebi da daje ono što mu je do tada priroda davala. Njene snage sve više slabe u njemu. On, iz duhovonog mora za sebe da stvori sile koje će mu pomoći kada priroda zataji. A sa prirodom i Zmaj gubi svoju snagu/moć. Mihailova slika se pomalja pred dušom — Mihaila supotstavljenog Zmaju. Ova slika je bila zamagljena, kada je priroda, a sa njom i Zmaj bila svemoćna. Primicanjem mraza, slika se ponovo nazire pred dušom. I, ne smemo o tome da mislimo samo kao o slici, za dušu je ona stvarna. Kao da je toplina leta prebacila zavesu preko duhovnog sveta i ta zavesa je sada podignuta. Čovek sudeluje u godišnjem toku, živi u njenom toku. Proleće je njegov zemaljski prijatelj i utešitelj, ali ono ga hvata u mrežu onog kraljevstva u koje ‛neprijatelj‛ postavlja ružnoću svoje nevidljive snage unutar čoveka nasuprot lepoti prirode. [3]

Početkom jeseni pojavljuje se duh ‛snage u lepoti‛ dok priroda skriva svoju lepotu, povlačeći i neprijatelja u skrovište.

Ljudi drevnog doba doista su takvim mislima i osećanjima u srcima održavali Mihalovu svetkovinu.

U slici Mihailove borbe sa Zmajem, jasno i snažno je prisutno jedno; to je svest da unutarnjem životu svoje duše sam čovek mora da dâ smer i vođstvo koje priroda ne može da dâ. Našim današnjim razmišljanjem skloni smo da iskažemo nevericu u odnosu na tu ideju. Bojimo se da budemo odvojeni od prirode. Želimo da uživamo u svoj njenoj lepoti, da slavimo obilje života koji pruža i nevoljno pristajemo da budemo lišeni tog užitka priznanjem da je priroda (ot)pala iz duhovnog. Štaviše, u svom stremljenju ka znanju mi dopuštamo da priroda govori. Plašimo se da ćemo se izgubiti u raznoraznim maštarijama, ukoliko dopustimo da se Duh, koji nadmašuje percepciju spoljašnje prirode, oglasi kad se radi o stvarnosti.

Gete se toga nije bojao. Nigde u prirodi nije pronašao otuđenje od duha. Otvorio je svoje srce prema njenoj lepoti, unutrašnjoj snazi i moći svega onoga što je otkrivala. U životu čoveka osetio je prisustvo mnogo čega što nije bilo usklađeno, mnogo toga što je neugodno i uznemirava ili dovodi do sumnje i zbrke. I osetio je unutarnji poriv i impuls da živi u zajedništvu sa prirodom, u kojoj preovladavaju večni zakoni sleda (događaja) i poravnavanja. Iz tog suživota sa prirodom nastale su neke od njegovih najlepših pesama.

Gete je u isto vreme bio potpuno svestan da delovanje čoveka mora da ispuni i dovrši delovanje prirode. Osetio je svu lepotu bilja. Ali je, isto tako, osetio neku nepotpunost u tom životu koji biljke iznose pred čoveka. U onome što tka i deluje neprimećeno unutar biljke, nalazi se mnogo više od onog što se ispoljava u granicama vidljivog oblika, vidljivog za čovečije oko. Ono što priroda postiže, za Getea nije sve, nije celovito. Podjednako je osećao ono što bismo mogli nazvati svrhom prirode. Nije dopustio da ga omete strah od personifikovanja prirode. Dobro je znao da se ne radi o tome da sanja svrhu života biljke iz neke subjektivne fantazije, na to je gledao sasvim objektivno, isto onoliko stvarno koliko je mogao da gleda boje cveća.

Zbog toga je bio toliko ogorčen kada je sliku, koju je Gete skicirao u par poteza za svoga prijatelja pesnika o unutarnjem stremljenju biljke ka životu i rastu, Šiler (Schiller) označio kao ‛ideju‛ a ne ‛doživljaj‛. Geteov odgovor je bio da, ako je to bila ideja onda je on svojim očima mogao da vidi ideje podjednako jasno koliko je mogao da opaža boje i oblike.

Gete je bio svestan toga da u prirodi ne postoji samo život koji se uzdiže nego i život koji teče silaznom putanjom. On je osećao razvoj od semenja do listanja i pupanja i cvetanja i zrenja plodova; ali je takođe osećao i da sve slabi, vene, propada i umire. Osećao je proleće: ali je isto tako osećao jesen. U letu je mogao da sudeluje svojom unutrašnjom empatijom prema razvijanju prirode, ali nije mogao istom otvorenošću srca da sudeluje i u njenoj smrti zimi.

U Geteovim radovima ne možemo pronaći jasno objašnjenje rečima o ovom dvojakom doživljavanju prirode, ali ne možemo a da ne osetimo to u celokupnom načinu njegovog razmišljanja. Ono je, reklo bi se, odjek doživljavanja Mihailove borbe sa Zmajem. Samo što se, kod Getea, to doživljavanje podiže do svesti u poznijim godinama.

Devetnaesti vek nam nije pružio bilo kakav dalji razvoj misli u tom pravcu. Nova percepcija duha, koja se sada ostvaruje, mora se usmeriti ka težnji da se nastavi i razvije Geteovo razumevanje prirode.

Naše doživljavanje prirode je nepotpuno sve dok u našem unutarnjem biću sudelujemo samo u uzlaznoj liniji njenog života — seme, izdanak, list, pupoljak, cvet i plod. Potrebno je, isto tako da imamo osećaj i za nestajanje i umiranje. Nećemo se time odvojiti od prirode. Ne moramo da se zatvaramo prema njenom proleću i njenom letu, samo moramo da uđemo i u njenu jesen i u njenu zimu.

Proleće i leto iziskuju od čoveka da se prepusti prirodi; čovek živi svojim načinom i u sebi i u prirodi. U jesen i zimu trebalo bi da se čovek povuče u svoj ljudski domen i suprotstavi se smrti i propadanju prirode uskrsavanjem sila duše i duha. Proleće i leto su vreme čovekove prirodne-svesti; jesen i zima su doba kada on mora da doživi vlastitu svest o sebi kao ljudskom biću.

Dok se približava jesen, život prirode se povlači u dubine Zemlje; ona odnosi sve što niče i cveta daleko od čovekovog pogleda. Ono što ostavlja njegovom pogledu nosi u sebi neispunjenost; u tome se nalazi nada, nada da će novo proleće doći. Priroda prepušta čoveka njemu samom.

Potom započinje vreme kada je čoveku prepušteno da vlastitim silama iz sebe dokaže da je snažan i živ[4] a ne mrtav. Leto je govorilo čoveku: Ja primam tvoj ego, tvoje ‛Ja‛; dopuštam da cvate u mom krilu sa cvećem. Jesen sada počinje da govori čoveku: Spusti se u dubine svoje duše da tu pronađeš sile pomoću kojih će tvoje ‛Ja‛ moći da živi, dok ja svoj život skrivam u dubinama Zemlje. Gete zamera Halerovoj[5] misli:

 

Ins Innere der Natur dringt kein erschaffener Geist;
glückselig, wem sie nur die äussere Schale weist.

Nikakvo stvoreno biće ne može da prodre u unutarnje biće Prirode:

sretan je onaj kome pokaže makar i spoljašnju ljušturu


 Geteov osećaj je bio:

 

Natur hat weder Kern noch Schale;
alles ist sie mit einem Male.

Priroda nema ni ljušturu ni jezgro;

Priroda je sve i sve je u jednom.

 

Prirodi je smrt potrebna radi njenog života; čovek takođe može da (pro)živi ovo umiranje sa njom. Time on ulazi samo još dublje u unutrašnje biće prirode. U svom organizmu čovek doživljava proces disanja i cirkulaciju krvi. Ovi procesi su za njega njegov život. Život prolećnog nicanja je zapravo blizak čoveku koliko i njegovo vlastito disanje, mami ga u svest prirode. Tako ni smrt ni propadanje u jesen nisu daleko od čoveka, ne dalje od njegove krvi; to u njemu čeliči njegovu svest o sebi.

 Svetkovina svesti o sebi, koja čoveka približava njegovoj stvarnoj humanosti — kadgod opada lišće, to je svečanost, potrebno je samo da čovek toga postane svestan. To je Mihailova svetkovina, Svetkovina početka jeseni. Slika “Mihaila Pobednika” može da bude tu; može da živi u čoveku. U leto čoveka s ljubavlju prima priroda; ali da ne bi bio lišen središta i ravnoteže svog bića, on ne sme u jesen da izgubi sebe u njoj nego mora da bude u stanju da se uzdigne snagom i moći svoga duhovnog-bića. Tada će slika Mihailovog trijumfa živeti unutar njega.

 

 



[1] Ovaj članak je prvo objavljen u sedmičnom časopisu Das Goetheanum, koji je uređivao Albert Steffen. Predstavljen je u dva dela, u broju 8 i 9, od 30. septembra i 7. oktobra 1923.

[2] Ovde je upotrebljena reč deposit čije je značenje i polog, zalog, pohrana, čuvanje. (n.p.)

[3] Videti i Godišnji ciklus kao proces disanja Zemlje, pet predavanja, održanih u Dornahu od 31. marta do 8. aprila 1923.; GA 223.

[4] Izvorno stoji quick and alive = brz i živ; i mi imamo poslovicu ‛živ i uz brdo brz‛. (n.p.)

[5] Albrecht von Haller (1708-1777), švajcarski anatom, fiziolog, prirodanjak i pesnik. Umro je u vreme kada je Gete napisao Jade mladoga Vertera. (n.p.)

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST U TRAVNJU...

TRAVANJ...

ASTROLOGIJA, NUMEROLOGIJA I OSTALO

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    dragi ljudi, nemojte zaboraviti ići na izbore. Lp

    17.04.2024. 08:21h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi, kako je prošla pomrčina sunca?

    09.04.2024. 06:53h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, želim vam sretan i blagoslovljen Uskrs. Lp

    31.03.2024. 07:20h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    "Tako mi smokve i masline, i Sinajske gore, i grada ovog sigurnog." Kur'an

    24.03.2024. 19:53h
  • Član bglavacbglavac

    Cvjetnica. Idemo posvetiti maslinovu grančicu. Lijep dan vam želim!

    24.03.2024. 06:34h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Lp

    21.03.2024. 06:56h
  • Član bglavacbglavac

    Danas je i Dan očeva. Sretno!

    19.03.2024. 08:06h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karteLjubavne poruke

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info