Sjećam se onog tupog osjećaja u sebi koji me pratio cijelo vrijeme dok sam tražio istinu i smisao. To su bili dani razmišljanja, ''pretumbavanja'' koje kakvih misli, htjenja, čežnji i što ti ja znam čega sve ne… a samo zato jer sam htio biti sretan. Onaj osjećaj u srcu koji titra tako moćno i samouvjereno, tako slatko, u početku neponovljivo. Osjećaj zaljubljenosti kroz koji vrijeme staje i postoji samo taj tren, tako dubok i stvaran…

   Sjećam se da mi se to prvi put dogodilo kada sam bio zaljubljen u djevojku, sjedili smo na klupici u parku. Taj osjećaj prve ljubavi svi smo prošli, a neki ga i dan danas uživaju. E, taj trenutak kada smo sjedili na klupici i izjavljivali ljubav jedan drugome, ma nema se što reći treperili smo kroz ljubav…i tada sam pomislio: '' evo to je to! To je taj smisao života, to mi treba i to hoću stalno, od jutra do mraka, da mi ta ljubav bude u srcu stalno''.

Kako to već biva, nije se ponovilo tako skoro, putovi se razilaze, razmišljanja su na tko zna kojoj razini, dok opet nakon par godina taj osjećaj opet je došao, kao da mi je dao do znanja da je tu, kao podsjetnik. Tada sam bio duže okupan tom radošću i srećom . Onda je počelo razmišljanje…kako bih dokučio, kako bi shvatio što mi je činiti da se to neprestano ponavlja, da budem okupan stalno, svakodnevno…