SUSRET DVIJE DUŠE

Dogodi se tako, dva se bića susretnu.

Dogodi se da ulože i vrijeme i strpljenje u međusobno pripitomljavanje.

I krajičkom oka, izdaleka i jasnim pogledom oči u oči, duše se počnu prelijevati.

Poteknu i bujice riječi, bogati, sadržajni razgovori o bitnim, vječnim temama.

Vrijeme se, oskudno i izmrvljeno svakodnevnošću životnih obaveza zna, posvećeno prijateljskom blizinom, umnožiti poput ribica i hljebova u Kristovoj ruci.

Slapovi prijateljske blizine preliju se i preko krkih posuda, u kojima nam je čuvati neprocjenjivo blago prisnosti i na sve koji se nađu u blizini prijateljstvom blagoslovljenih bića.

Riječ i govor prijateljstva, rosa je što plodi suho tlo ovozemaljsko.

No, kako sve ima svoje vrijeme pa ima i vrijeme govorenja i vrijeme šutnje, tako i govor među srodnima dosegne punoću.

Kad srca priđu dovoljno blizu, otkrije se da i nije mnoštvo riječi i razgovora bilo ono što je prijatelje zbližilo.

Slap riječi bio je samo povratak izvoru, vraćanje u šutnju, koja je zadnji izraz svake riječi.

I pravim prijateljima često više ne treba ni razgovor, ni pismo, ni blizina, ni susretanje.

Duše su im nastanjene riječju koja govori u šutnji, šutnjom koja nadahnjuje njihov govor, pogled, suzu, stisak ruke, treptaj oka…

Godinama pokušavam govorenjem izgladiti nesporazume među susjedima, između znanaca, u braku, s rođenom djecom…

Godinama čeznem za riječju koja će me do kraja izreći, koja će me do kraja primiti u se, a ona izmiče i izmiče…

U ponekoj se riječi prepoznam, za ponekom mi poleti srce, poneka me zaboli do dna duše, ponekoj se čitav život nadam…

A riječ se smiješi, bliska, a neizreciva, čežnjiva, a nedokučiva, posve nama predana, a nedostupnim svjetlom sakrivena…

Svaki joj se dan može prići malo bliže, postojano, s povjerenjem, ne žaleci vrijeme.

Posve blizu vrijeme će dorasti do vječnosti, povjerenje do sigurnosti, čeznja do ispunjenja, riječ do šutnje.

 

M. Kunić