I dok sam uvijek za nešto što slavi ljubav, moja kritika na potrošačku kulturu Valentinova ostaje.

Zašto je biti sam nekima toliki problem? I zašto uopće ima toliko samih  snažnih, uspješnih, obrazovanih, samostalnih, zaposlenih žena u kasnim dvadesetima i ranim tridesetima? Je li to naša nemogućnost da se odreknemo svoje nezavisnosti i prilagodimo malo nekom drugom? Ili je to krivo društvo koje nameće okvire unutar kojih bismo se morali svi ponašati? Sa svih strana nam govore kako se moramo oblačiti, našminkati, smršaviti, udebljati ... Biti pametna, ali ne previše  pametna, imati smisao za humor, ali ne predobar smisao za humor, biti seksi ali i sramežljiva ... Nek' to sve ide kvragu!

Ljudi ustvari toliko malo znaju o pravoj, stvarnoj ljubavi, umjesto toga se pokušavamju utrpati u kalupe o ljubavi koje nam "propisuju“ časopisi, televizija, filmovi i reklame. Nije lako navigirati kroz sve ovo, posebno ako volite nekog u ovo vrijeme kada se cijeni individualnost, a ljubav se, ona prava s puno osjećaja, smatra feminiziranom, zahtjevnom, čak i iracionalnom.

I žene i muškarci mogu voljeti duboko, potpuno i iskreno, no, u današnje vrijeme često se suzdržavamo jer bi to moglo pokazati našu ranjivost. Ono što sam počela shvaćati jest da je u današnjem svijetu, koji je pun mržnje, samoprezira, ljubomore, objektifikacije, rata i nasilja, voljeti sebe i nekoga drugog najrevolucionarnija stvar koju možete napraviti. I ne možemo suditi druge ili od njih očekivati da ispune nekakve nerealne standarde ljubavi. Ljubav, ako je išta, onda je svakako nepredvidiva. Dobro je to jedan pisac rekao: - U ljubavi, naime, ne postoji nikakva logika. Ljubav je potpuno iracionalna.