Kažete „bez slatkiša“, a vaša djeca dođu kući s čokoladom na licu. Rekli ste „bez televizije“, ali djeca pričaju o emisiji koju su gledali s bakom.

Čini se kad god djeca odu do bake sva pravila nestanu, a to može biti jako frustrirajuće… I ja sam bila frustrirana time dok nisam ovo pročitala.

Srce jedne majke – pismo baki koja nije mogla reći „ne“:

Ukrala si moj grom. Dala si im sve što su htjeli. Nikada im nisi rekla ne kada su nešto tražili. Dupli desert, slatkiše pred večeru. Još nekoliko minuta u kadi. Novac za sladoled.

Pokušavala sam ti ukazati poštovanje dok sam ujedno pokušavala spriječiti da razmaziš moju djecu. Mislila sam da ćeš ih pretvoriti u „sebična derišta“ jer si im sve dopuštala i davala. Mislila sam da nikada neće naučiti čekati svoj red i dijeliti jer si im uvijek ispunjavala želje čim su otvorili usta i uperili prstom.

Dugo si svaku od mojih beba držala i nakon što su zaspale. Nisi li razumjela da mi je potrebno da nauče sami spavati?

Trčala si do njih čim su se i malo oglasili. Kako će se naučiti sami smiriti?

Prezirala sam te što si im kupovala najbolje i najskuplje poklone na rođendane i Božić. Kako se mogu usporediti s tobom? Kako misliš da se osjećam, kada znam da najbolji pokloni, oni o kojima su stalno pričali, nisu dar njihovih roditelja?

I kako su obožavali popodneva s tobom. Kuhala si im njihovu najdražu hranu za večeru – tri različita jela za tri dječaka. I uvijek si imala maleno iznenađenje. Poklon, bombon ili nešto posebno. Nisam željela da te asociraju sa darovima i slatkišima. Mislila sam da te trebaju voljeti zbog tebe same. Pokušala sam ti to reći, ali ti nisi slušala. Nastavila si im ugađati na sve moguće načine.

Provela sam mnogo vremena razmišljajući zašto si to činila i kako te mogu odgovoriti od makar nečega. Znam da bake i djedovi trebaju „razmaziti“ djecu, a tada ih poslati kući, ali ovo je bilo… smiješno.

Dok te više nije bilo.

Morala sam posjesti svoje dečke i reći im da je baka preminula. Nije se to činilo moguće. Trebala si biti tamo na svim posebnim trenutcima; maturalnim zabavama, diplomama, vjenčanjima. No prerano su te i prenaglo izgubili. Nisu bili spremni oprostiti se od tebe.

Tijekom svih godina u kojima sam željela da im prestaneš ugađati, nisam nikada razmišljala o tome koliko si ih voljela, koliko si to pokazivala na svaki mogući način. Kuhanjem. Darovima. Slatkišima. Svojim prisustvom. Načinom na koji bi se mogla prisjetiti svakog posebnog trenutka, bio to odlazak u polje ili malena slatka greškica koju su napravili pjevajući na školskom koncertu. Tvoja ljubav za njih nije poznavala granice. Tvoje srce je zračilo ljubavlju iz svih mogućih mjesta – tvoje kuhinje, tvojih džepova, tvojih riječi i tvojih neumornih ruku.

Nema smisla sada žaliti, ali često mislim na to kako sam sve krivo shvaćala. Bila sam u krivu zbog načina gledanja na tvoju velikodušnost. Moja djeca, sada tinejdžeri, jako žale za tobom. Njima ne nedostaju tvoji darovi ni novac. Njima nedostaješ ti. Nedostaje im trčanje pred vrata da te zagrle prije nego uspiješ ući u kuću. Nedostaje im kada bi pogledali prema tebi dok si prala rublje, a ti bi ih radosno pogledala natrag sva sretna što si im zanimljiva. Nedostaje im razgovor s tobom, tvoje mudre riječi, podrška i ljubav.

Da mogu s tobom razgovarati samo još jednom, rekla bih ti da pomislim na tebe svaki put kada se dogodi nešto posebno, svaki put kada nešto postignu, svaki put kada me zadive svojom upornošću, talentima i postignućima. Želim da još možeš biti s nama.

Da možeš doći i ponovno ih voljeti kao nitko drugi na svijetu. Da možeš donijeti svoje slatkiše i iznenađenja. Da ih možeš nagraditi za najmanja postignuća. Da možeš vrijedno pripremati njihove najdraže obroke. Da ih možeš odvesti gdje god žele ići. Samo i jedno jer ih voliš.

Svim srcem želim da se možeš vratiti.

Da možeš satima raditi razne poslove sa mnom. Da se možemo zagledati u njihova lica. Da možemo na njihovim licima odmah zajedno pročitati sve što osjećaju.

Dođi kući i slušaj sa mnom kako sviraju i gledaj ih sa mnom. Znamo koje su im pjesme najdraže samo prema iskri u njihovim očima. Gledaj kako jedan od mojih dečki svira na koncertu svoj saksofon, kako se nervozno meškolji u stolici, gleda na prijatelje i obitelj sa oduškom nakon svake završene pjesme.

Vrati se i poslušaj kako njegov glas zvoni u školskom zboru. Uživaj u tome da sada pjeva svim srcem i dušom. Njegove zelene oči sjaju strašću, a tada se zatvaraju za duge note.

Mogla bih pogledati u tebe sa saznanjem da ih nitko ne voli kao ti ili ja.

Vrati se i gledaj ih na maturi. Gledaj kako im vjetar mrsi kosu i začudi se koliko su odrasli. Stani uz mene dok se u tišini pitamo kako su godine tako brzo prošle.

Što više želim da se vratiš, to više shvaćam da nikada nisi ni otišla.

Sada razumijem. Znam da si ih voljela na sve moguće načine. Znam da ti je tvoj posao bake dao radost i svrhu. Naravno da se ne možeš vratiti, ali znam da će tvoja ljubav prema njima zauvijek ostati ovdje. Tvoja ih je ljubav izgradila i zaštitila na načine koji se ne mogu opisati. Tvoja ljubav velik je dio onoga što oni jesu i što će postati kada odrastu.

Zbog ovoga, i svakog dara i slatkiša, i svakog puta kada si ih držala više nego što je trebalo ili ih tješila više nego je trebalo, ili ih pustila da budu dugo budni – uvijek ću ti zahvaljivati.

I poželim bezbroj puta da ponovno sve to možeš učiniti.“

I/zvor: Faithit.com; Prijevod: Ida U.

 https://www.novizivot.net