Pisati o sebi uvijek nosi rizik. Rizik je taj da ljudi misle da govoriš istinu te da te onda Oni shodno tome poznaju i da su nužno intimni s tobom. Jedino što je istina u toj istini o pisanju „o /iz sebe/i“ je da smo puni laži. To je ono kako ja to vidim.

Puni smo laži o sebi, laži o drugima, laži o nama, njima, svemu: Bogu, državi, naciji, ljubavi, svim tim mogućim i nemogućim sugovornicima. Puni smo predrasuda, stereotipa, krivih role-modela. Mi nužno lažemo.

Dakle, pisati o sebi je nužno i lagati o sebi.

Što znači govoriti o sebi i svojim odnosima kada si većinu svog „odnošenja“ bio povezan s ljudima koji si ne mogu priznati npr. svoju orijentaciju ili bilo koji drugi politički, socijalni identitet? Onima koji tvrde da ne znaju što žele, što im treba, onima koji gube sve granice dobrog ukusa samo da bi zadržali nekog uz sebe (a argumentacija je „da prava ljubav trpi, čeka, tolerira i da nisu ni drugi bolji“ ili –još gore „bit će moj, uvijek na kraju dobijem od njega što želim, nema veze ako i sa zakašnjenjem“), onima koji misle da opraštaju a u stvari samo zbrajaju, onima koji ti kao pomažu a poslije te ogovaraju, onima kojima kao novac i materijalno nije bitno, a s druge strane ga samo talože i preračunavaju te u tome verificiraju svoju normalnost i zrelost svog bića?

Kako osobi koja laže to reći a da se ona ne uvrijedi? Je li povreda drugog nužni početak ozdravljenja i emancipacije od laži? Da li da računamo na povredu kao na antibiotik?

Težak je to i vrlo izazovan zadatak.

I kako onda pisati o sebi a ne lagati? Ma, molim Vas.