U neko davno, nerođeno doba,

jedno je srce stajalo na vjetrometini zbilje,

nisu ga suze pekle..

ispirale su bol iz njegovih misli,

čistile tugu iz njegovih snova..

 

u neko sada, neizrecivo doba

jedna je duša plesala na vjeri u besmrtnost,

nije se bojala budućnosti..

čekala je da zasvijetli i obasja put,

pozivala je blago ali ustrajno..

 

u neko sutra, tek probuđeno doba,

jedna je glava tražila smisao u gomili misli,

rojile su se kao pčele, no nisu darovale med

samo su košmarno bauljale niz vijuge

nudeći tek mlaku utjehu spoznaje..