Ne volim se svađati. Nikako, nikada...ne volim i gotovo....

Mogu raspravljati, razgovarati, razmjenjivati mišljenja, satima, danima...ali ako dođe do povišenih tonova, uvreda...nagovještaja deranja. UH!!!

Međutim, izbjegavajući svađe (ne polemike), primijetila sam da ljudima jednostavno ne dolazi do svijesti šta im se govori, a kamoli šta im se želi reći. Ne čuju kada se obraćaš lijepim tonom, ne razumiju ako zamoliš, jednostavno „ne zarezuju“ ni čas. A misle kako si glupava jer dozvoliš da se svi „istresaju“, da vrište kao pomamni.....Možda sam se nekada i ja borila protiv toga, a onda sam shvatila da je to do njih.

Jednom sam rekla: ne može me niko toliko puta povrijediti koliko puta ja mogu oprostiti. Reći ću lijepo šta mislim i kako osjećam, ali neću se svađati da bih natjerala nekoga da misli kao ja.

Radije ću pretrpiti bol, nego je nanijeti nekome namjerno. Radije ću prećutati, nego da se neko radi mene osjeća loše..... To nikako ne znači da ne znam odgovoriti, ne znači da ne mogu vikati, lupati, psovati...mogu, naravno, ali ne želim...jer čuvam svoj mir, teško stečen i naučen....A onda, zapjevam, onda se pomolim....jer, zaista se ne volim svađati.