Individualno.

Iako smo individue, kolektiv vlada. Kolektivom uvijek neko upravlja. Onaj koji upravlja kolektivom, upravlja i individuama. Koliko smo individua, ako podliježemo kolektivu.  Ako se ne ponašamo po kolektivnom uzorku, bivamo odbačeni, ili nam se ispire mozak, ili ono što je od njega ostalo. Ako smo još i podobni, onda uglavnom i odbacimo individualnost i ponašamo se kao kolektiv. Čak i nastojimo pridobiti druge individue u kolektiv. E tada smo u mašini. Vjerujemo kolektivu sve, a ne shvaćamo baš ništa, ili makar veći dio toga. Ne shvaćamo, ali tajimo, jer kolektiv kaže:

"Shvatiti ćeš kada ti bude dano da shvatiš, a ako ne shvatiš nisi nam ni pripadao." ( ? )

"Shvatiti ćeš ako to dovoljno mnogo puta ponoviš u sebi."

"Shvatiti ćeš, kada budeš imao samo to u svijesti."

Pogledajte početak teksta. Tamo lijepo piše da ako kontroliramo nečiju svjesnost imamo ga. Imamo i ovoga. On je gotov. Dano mu je da shvati, jer je dovoljno mnogo puta to u sebi ponovio, a budući da možeš imati samo jednu svjesnost, a to ti je u svijesti, onda ,,,,,, Resistance is futile. Pripadaš. A kad pripadaš, onda ti nisi individua, onda si kolektiv. Kolektivom neko upravlja. Individua. Onda je ona vlasnik kolektiva, a individua je. Kolektiv razmišlja kako individua hoće. Zanimljivo, zar ne ?

Desilo se i Majama, mislim onim koji su preostali, preciznije njihovim potomcima. Ako je od 200 PNE do 900 NE cvjetala civilizacija starih Maja, onda su početkom 16 stoljeća živjeli njihovi potomci. Dakle, početkom šesnaestog stoljeća, oni koji su ostali, mislili su, rekli su im, prorekli su, vjerovali su, da im se vrača (Quetzal-co-atl) ili ti, Kukulkan, jedan od njihovih glavnih Božanstava, koji je nekad davno iznenada otišao, ali se obećao vratiti, pa su otvorenog srca i u dobroj vjeri dočekali svog porobljivača Korteza. (Hernando Cortes ).

Ali nije to ono što ih je smaknulo s pozornice civilizacija. Pomoglo jeste, ali nije jedino i osnovno. Smaknula ih je jedna druga stvar. A ona će smaknuti sve. I ljude i civilizacije. Tko to ne shvati, nije shvatio ništa. Tko ne shvati ništa, individua je. Individua koja misli, a ne misli dobro. Dakle da ne dužim. To je neumjerenost. Neumjerenost i potreba za samoodržanjem, koja ih je tjerala da odsjeku granu na kojoj su sjedili. Zbog poljoprivrede. Da bi preživjeli krčili su šume i samouništili 14 velikih gradova. Dobar put u propast. Neumjerenost. A nisu znali. Ničeg previše. Prava mjera je "taman". To je mjera. Mi znamo. Mjera je taman. Tko ne vjeruje neka provjeri. Jedina mjera koja vrijedi, je taman. Kome je sve taman, taj nema potrebe da mjeri. Ništa. Sve mu je taman. Taman je knap. Knap je taman, a to ti je u stvari onoliko koliko treba. Svega. I radosti i tuge i hrane i sreće i jada i patnje i poklona i smijeha i pjesme. To je prava mjera.