Mozda nikad ne bih napisao ovaj clanak da me scena svjetlosti lagane vatre iz kamina u totalnom mraku nije podsjetila na srecu.

A nisam tu, nema me, nema nje, samo tama, kamin, vatra i lagana muzika. Muzika za meditaciju. Meditaciju o tome, koliko mi malo treba da budem sretan, samo kap veselja trazim, a veselje, gdje je. U mojoj glavi, u njenoj glavi, u nasoj svijesti, u njenoj svijesti.

Kazu, ne budi tuzan sto je proslo, budi sretan sto se dogodilo. Stoji, ali da li je to utjeha ili ,,,,,,

Kazu ne budi tuzan sto je nema, budi sretan sto postoji. Stoji, ali da li je i to utjeha ili ,,,,,,

Kazu ne budi tuzan sto samo mastas, budi sretan sto imas o cemu. Stoji, ali da li je to samo utjeha.

             Za sve mastace tuznoga lika, za sve one koji neznaju kako, ili se boje probati, za sve one koji se sudaraju sa istim mislima, za sve one koji hoce a ne usude se, za sve one koje ovo uopce ne zanima i za sve one koji nikad nisu probali, ma daj ne pitaj,,,,,,,,,,

Ovih sam dana, mada nisam htela slucajno na ulici, tebe srela

A ti kao i ja, krades Bogu dane, znam, imas neku, a zezas se sa strane

A ja, ne znas da sam sama u svom svetu tisine

lazem te da imam nekog nekog ko o meni brine

Daj, ne pitaj, bez tebe dani su mi glupavi i prazni, daj, ne pitaj jer zivim bez tebe, ovaj zivot kao po kazni