Jutarnje ljenčarenje uz kavicu...vatrica gori...vani je sve prekrila slana...sjenice već kljuckaju na obješenom komadu goveđega loja...kakvo uživanje u miru prije buđenja ukućana...a onda kuhanje...pranje suđa.

Ako mogu uopće govoriti o "dragim" kućanskim poslovima onda mi je od svih pranje suđa ipak na prvom mjestu. Vidi se brzo rezultat. Brisanje prašine je odvratno...najradije bih bacila te sve drangulije skupljene tokom života...a kad ih obrišem jednu po jednu i sjetim se odakle potiče i kako je stigla u moj život, bude mi drago da je tu.

U očaj me tjera razbacana odjeća...dio je nonšalantno prebačen preko gelendera da se zrači. Nije za vraćanje u ormar, a nije za pranje. Imam tu crtu svjesnosti koja mi samo prouzročuje još veći nered; štedim na vodi, štedim na deterdžentu, štedim na struji...ne toliko zbog para koliko zbog utjecaja na okoliš.

Odvajam nerazgradivo od razgradivog smeća, najlon vrećice od kupovine ispirem i sušim da bih ih kasnije za nešto upotrijebila. Divim se ljudima koji nemilosrdno sve bacaju u smeće - od ambalaže do zimskih kaputa i kompjutora.

Ponekad se pitam ne bih li i ja trebala malo popustiti i prepustiti brigu o prirodi gradskoj čistoći?

STOP! Bože, eto, kamo me odvede jutarnje automatsko pisanje...u smeće.