meni, jarcu u svoj svojoj biti, treba dugo da nešto pošteno provarim i tako je trebalo dugo vremena proći da bih povezala svoje misli u snop....

šetajuć vijugama vlastitog mozga učinilo mi se da sam prošla uz par slijepih uličica, i umjesto pjesnika one nose ime ljutnje, srđbe, zamjerke. zbunilo me postojanje takvih kutaka jer znam ja što i kako treba živjeti: opraštati, ne suditi, pokušati razumjeti. i od kuda sad to sve u mojoj glavi, roje se pčele i osice i zuje do iznemoglosti.

od kuda meni pravo zamjerati ikome išta, što su moje misli i riječi da bih njima mogla i smjela o kome suditi. ljutnja je stanje cijele osobe, nije to samo trenutni osjećaj, to stanje, je stanje nazadovanja, i ako je netko rekao da te naljutiti može samo onaj do koga ti je stalo......

a mene ljute i krivo parkirani automobili, i nekulturni vozači, i njorgavi ljudi koji u svima i svemu vide zamku,neprijatelja ili urotu....ljuti me nazovikriza, jer za kopanje i oranje namjenjene su oranice, a ne đepovi poreznih obveznika...

srde me, jako, prosjaci koji tako zarađuju više od mene, i ekipa na visokim položajima koja donosi zakon o tome koliko sam ja loše ili dobro, a da time ne miče ništa s mrtve točke.

ljute me i oni na ovom portalu koji osim sebe i od sebe ne vide dalje od nosa, i oni koji optužuju i urlaju na ostatak svijeta....

a ipak, tko sam ja da imam pravo dovesti sebe u stanje ljutnje i suditi o ponašanju drugih, kad ovakva slaba pokleknem pred jednostavnim zastojem na semaforu i dozvolim si ljutnju?

nisam sada ljuta, to su odjeci nekog vremena prije, no ostala je latica srđbe na tanjuru iskrenosti... ne volim takvo cvijeće u svom vrtu, već lijepo i sretno.. znam ja da ponekad i kiša mora pasti i oblaci skriti sunce, no ne volim kad je kiša blatna... jer to govori da nisam iskrena sebi samoj, pa si nekako oprostim te ispade ljutnje, jer draže mi je biti čista u sebi i sebi, nego čista izvana... samo umivena....