U pradavno doba nad ovim je krajevima zavladala strašna suša. Stabla su padala od žeđi, stada ugibala, zemlja se pretvarala u prašinu, a kamenje je prštalo pod jarkim zrakama sunca. Ispaćeni narod tražio je spas u skrivenim dubinama hladnih pećina, moleći bogove i zazivajući kišu. Jednog dana, s nebeskih visina narodu se obrati glas: „Okupite se u rano jutro na Vrelu života gdje ste žeđ gasili i život napajali. Na tom mjestu iskažite sve što vam u duši zapretano leži. Dostojanstveno govorite i riječima dajte mjeru srca i mjeru istine. Ako tako učinite, bit ću s vama.“

Stariji su znali da je to bio glas Crne Kraljice koja se javljala narodu kad je bio u nevolji i kad se zlo sruči na nemoćne. Razmišljali su o zlu koje ih je zadesilo, ali i o svojim sitničarenjima u vremenu izobilja: kako su se otuđivali jedni od drugih i udaljavali svoje srce od nesreće i najbližih. I zbog toga sa strahom i zebnjom iščekivaše novo jutro. Čim su prvi pijevci zapjevali odoše svi na Vrelo života. Posjedali su oko presahlog vrela, a starosta plemena im reče: „Crna Kraljica će vas slušati i po vašim će riječima razabrat’ govorite li istinu, ili sa željom da je obmanjujete. Ne tražite je pogledom, jer se dobrota i ljubav ne mogu vidjeti. Otkrijte je u sebi da biste je prepoznali.“

I tako ljudi počeše redom pričati što im u duši zapretano leži, osim jednog, najbogatijeg i najsebičnijeg čovjeka u plemenu. On bijaše zao i ohol, gluh za tuđu nevolju. Jedino se on ne htjede pokajati, već stade druge osuđivati. Kad starosta plemena ču’ to, razbjesni se i potjera ga iz plemena, zauvijek. Čim to učini, ponad Vrela ukaza se duga i ljudi začuše poznat glas. Bacili su se na svoju sušom kažnjenu zemlju, od radosti, od straha, od nade.. Crna Kraljica im reče: „Ovo je zemlja vaša i domovina vaša, jedina koju imate. I ovakva beskišna i tvrda, ružna i neplodna, najljepša je i najbogatija zemlja za vas. Volite je! Ja sam kćer vaša i nisam čudo nebesko. Ljubav sam i nada vaša. Čula sam vas i prepoznala vaša srca. Oslobodili ste se zla ljudskog iz plemena vašeg. Vi koji ste govorili – govorili ste istinu. To je i moja istina. Raziđite se kućama vašim, a kiša će opet doći na žedne njive i šume, a vi ćete opet imati najljepšu zemlju za vas. I drugi će dolaziti da joj se dive. Moje suze stvorit će vodu: desno oko za crni izvor Crne rijeke, a od lijevog nastat će bijeli izvor za vodu Bijele rijeke.“

U to duge nestade, a na obzoru se ponad Vrela pojaviše dva oblaka: jedan tamni, drugi bijeli. Prve kapi kiše poljubiše suhu zemlju. Svi su stajali ruku ispruženih ka nebu, kao začarani, osluškujući rađanje izvora Crne rijeke. Od tad’ poteče voda neprekidno i bez prestanka, žuboreći u nizu od šesnaest prelijepih jezera.

… i još dugo se u narodu prepričavao taj događaj, kićen izmišljenim pričama o zlatnoj kočiji Crne Kraljice, njenoj zlatnoj kosi, vilama, djevojkama koje je pratiše … Ali samo su mudri znali da Crna Kraljica jedino dobrotom duše prepoznati se može.

Prepoznao sam i našao Crnu Kraljicu, kao i Gospodara voda. 

 

 Ovo otkriće zaslužuje viši nivo pristupa. Crna Kraljica je legenda koja se najviše vezuje za Plitvička jezera.

Volio bih da Magicus potvrdi zaštitu mog autorskog rada. 

 Prije svega, dragi Magicuse, molim Te da uspostaviš kontakt sa Turističkom zajednicom Plitvičkih jezera i da pomogneš pri našem kontaktu. 

Naravno...imam još otkrića oko Plitvičkih jezera i sve je veoma fantastično.

Volim Plitvička jezera i nekoliko puta sam bio na tom prelijepom mjestu. Nadam se da ćemo Turistička zajednica, Magicus i ja biti zadovoljni suradnjom, jer ovo je fantastično i usuđujem se reći - svjetsko otkriće.