Đuro Sudeta

Đuro Sudeta (Stara Plošćica pokraj Bjelovara, 10. travnja 1903. - Koprivnica, 30. travnja 1927.), hrvatski književnik.

Nakon gimnazijskog školovanja u Zagrebu, od 1922. godine učitelj je na građanskoj školi u Virju.

Od ljeta 1925. liječio se od tuberkuloze u Topolšici, Zagrebu i Koprivnici. U kratkom životu izlaze mu dvije zbirke pjesama: „Osamljenim stazama" i „Kućice u Dolu", a napisao je i nekoliko novela i feljtona.

Pjesnik je sutonskih ugođaja, kiše, tjeskobe, bolesti i umiranja, ali je željan sunca, vedrine, proljeća i harmonije, a suočen s realnošću bolesničke postelje.

Sudeta je lirik pun neposrednosti, stvaralac religiozna nadahnuća, koji traga za utjehom samotnika i traži iskupljenje u idiličnom miru snježnobijelih crkava.

Najpoznatije djelo mu je fantastični roman "Mor" uvršten u antologiju hrvatske književnosti.

Umro je 1927. u Koprivnici u 24. godini života.

Pisao je pjesme, članke i političke rasprave u "Luči", "Hrvatskoj prosvjeti" i "Vijencu".

Sudetu su čitali za vrijeme njegovog kratkog života, Sudetu su čitali i nakon njegove smrti, ali Sudetina književna "fortuna" nikako nije uspjela dobiti u širim književnim krugovima ono mjesto koje sigurno zaslužuje.

RUKE

Umorne ruke moje,
kako ste suhe i žute -
umorne!

Stavljam vas tiho kraj sebe
na tople jastuke svoje,
da se odmorite.
A tko će vas da odmori?
Vi ste umorne vječno.

Ko vodeno cvijeće hlapite,
kad ga iz vode iščupaju
mlada
uz tihu obalu riječnu.
Zalud vas jastuci mole,
zalud vas tako vole,
vaša je ljubav mrtva,
nju su pokopali davno.

Pa ipak, uboge moje,
nikog do vas nemam -
do boli!
Topim vas dahom svojim,
na mlado vas sunce nosim,
al' vi ste jednake uvijek -
sve ste tužnije, tanje,
malene, male moje!

I jesen kad već dođe,
i proljeće kada požuti
rano,
ja sveđ vas ludo molim
i suzama vas pitam:
za kim ste žalosne tako,
za kim venete tako
uboge ruke moje?

Ali vi ne ćete reći! ...
Šutite, uvijek šutite
nujne;
pa onda i ja zašutim
i stisnem se bliže k vama,
a za kućom netko prođe
i lišće padati stane -
i svuda, svuda je tama...

MRTVO SUNCE

Prerano gasiš se, sunce,
bijela radosti moja,
drumovi puni su ptica
i trave crvenih boja.
U šume, u visine
snove sam poslao svoje,
jošte ni minuli nisu
niz tihe dvorove moje.

A ti se već gasiš, toneš
i crne koprene bacaš.
Kud ti se tako žuri,
kud tako žurno koračaš?