KRVAVI SABOR U KRIŽEVCIMA

Velika hrvatsko-ugarska i turska vojska sukobile su se potkraj rujna 1396. u krvavoj bitci kod Nikopolja.

 

Vojna sreća nasmješila se Turcima, a kralja je od sigurne pogibije u zadnji tren spasio Herman Celjski. Kršćanska se vojska kroz Slavoniju i Bosnu povukla pred Osmanlijama.

 

Hrvatski narod već je od prije bio nezadovoljan zbog Žigmundove nepravičnosti i okrutnosti.

Saznavši za poraz kraljevske vojske kod Nikopolja, u trenutku kada se i nije znalo je li kralj živ, narod traži da krunu preuzme napuljski kralj Ladislav.

Biskup Duh predaje krunu kralju Ladislavu

Stvara se tako hrvatska liga koju predvodi ban Lacković. Ali Žigmund je umaknuo Turcima i preko Dubrovnika, Splita i Topuskog vraća se u Ugarsku.

Želeći pomirbu s hrvatskim velikašima Žigmund saziva sabor u Križevcima i svima nazočnima jamči slobodan pristup.

Pozvan je i ban Stjepan Lacković.

Sabor se po svemu sudeći održao u  Crkvi svetoga križa.

 

Hrvatska vojska ostala je izvan grada, a ban Lacković, njegov sinovac Andrija i hrvatski plemići ostavili su oružje ispred mjesta održavanja skupa na kojemu uživaju kraljevu zaštitu.

U burnoj raspravi koja je uslijedila, Mađari su optužili Lackovića poradi izdaje u bitci kod Nikopolja.

Padaju teške riječi, počinje tučnjava, i kraljevi vazali potežu mačeve kojima su na očigled kralja sasjekli bana Lackovića i sinovca Andriju. Dogodilo se to 27. veljače 1397.

Kada su hrvatske čete čule za krvavi sabor počele su jurišati na Križevce. U neravnopravnoj borbi palo je tridesetak Hrvata, prije no što su se povukli Lackovićevi pristaše.

Kralj je iskoristio priliku i sa svojim podanicima počeo se povlačiti u Ugarsku.
Gnjevan hrvatski puk, pod vodstvom Stjepana Prodavića, još se jednom u Podravini pokušao osvetiti kralju, no Hrvati su potisnuti, pa Žigmund 2. ožujka prelazi Dravu i vraća se u Ugarsku.

Dva dana kasnije izdao je u Žakanju glasovitu povelju kojom grad Čakovec, Međimurje i druge posjede Stjepana Lackovića daruje svojim vjernim podanicima, među prvima Hermanu Celjskom.

Nečistu savjest pokušao je Žigmund oprati dajući nove kraljevske povlastice Križevcima i nekim drugim hrvatskim gradovima.

No krvavi križevački sabor ostao je zabilježen u sjećanjima, pričama i umjetničkim djelima.

Jedno od tih djela, ono hrvatskog slikara Otona Ivekovića, nalazi se na samome mjestu krvavog sabora, u križevačkoj Crkvi svetog križa.