GIOVANNI BOCCACCIO

Rođen: u prosincu 1313. u Parizu ili Certaldi u Toscani
Umro: 21. prosinca 1375. u Certaldu

Stotinu novela, zaokruženih jedinstvenim okvirom, prava epopeja zbilje 14. stoljeća, učnilo je autora Giovanija Boccaccia nenadmašnim književnikom, bez čijeg se imena i ne pokušava sastaviti povijest svjetske književnosti.

Rođen je u prosincu 1313., datum se ne zna, u Parizu ili Certaldi u Toscani. Nakon kratkog stjecanja trgovačkog znanja i studiranja kanonskog prava posvetio se pjesničkom umijeću.

Odlazi u Napulj, gdje je boravio u društvu učenih ljudi, posjećivao vesele zabave i prepuštao se mondenim pustolovinama.

Tih je godina upoznao muzu svoje poezije, Fiammettu, zapravo Mariju, nezakonitu kćer kralja Roberta, a družio se i sa svojim jednako znamenitim suvremenikom Petrarcom.

Već u prvim književnim tekstovima Boccaccio očituje sklonost prema pripovijedanju i svojoj glavnoj temi, ljubavi.

Prvi roman Filocolo ljubavnog je pustolovnog sadržaja. I u Filostratu opisuje nesretnu ljubav i tragični kraj mladog junaka, a Teseidom, spjevom u oktavama, namjerava stvoriti junački ep na narodnom jeziku.

Ljubavni roman Elegija gospe Fiammette po njom ženama zaljubljenim ispričana, napisan 1342., neki povjesničari smatraju prvim talijanskim psihološkim romanom.

Najuspjelijim djelom u stihovima smatra se Fiesolski nimfale, pastirski spjev po uzoru na Ovidija.

Raspravice u pohvalu Dantea prvi su pokušaj sustavnog prikaza životopisa velikoga pjesnika i svajdočanstvo Boccacciove zadivljenosti njime.

Pisao je životopise i drugih znamenitih ljudi, primjerice spis O zgodama uglednih ljudi i O znamenitim ženama.

Boccaccio je sustavno prikazao antičke predaje o podrijetlu i potomstvu grčko-rimskih božanstava u djelu O rodoslovljima poganskih bogova, gdje iznosi gledanje na liriku kao ne manje važnu za ljudski rod od religije.

Boccacciova znamenitost sigurno ne bi bila tolika da nije Decamerona.

Bježeći pred kugom koja je 1348. pogodila Firenzu, 7 žena i 3 mladića odlaze izvan grada u ladanjski ambijent gdje jedni drugima pričaju zgode iz svojeg života.

Svaki od 10 dana posvećen je jednoj temi, ali ipak prevladava ljubav, i to tjelesna, koja zaokuplja najveće pjesnikovo zanimanje. Njegovi pripovjedači i slušatelji oslobođeni su lažnog morala, odani nesputanom, spontanom i prirodnom životu, sa čovjekom kao mjerom stvari.

Bila je to naznaka renesansnih shvaćanja. No, otpor je bio snažan, što potvrđuje i poziv nekog redovnika Boccacciu da misli na smrt i odrekne se svjetovnih djela, pa i književnoga.

U duhovnoj krizi Boccacciu je pomogao Petrarca, nagovorivši ga da ne spali svoja djela.

Kraj života Boccaccio je posvetio tumačenju stvaralaštva glasovitoga predšasnika Dantea. U tome poslu zatekla ga je smrt 21. prosinca 1375. godine u Certaldu.