Dok je u dva prethodna poglavlja objašnjena praksa izjednačavanja sebe s drugima – ljubljenje sebe i drugih živih bića u jednakoj mjeri – u ovom poglavlju se pokazuje kako sebe zamijeniti s drugima. To znači odustati od svog samoljublja i početi ljubiti jedino druge. Zbog toga što su glavne zapreke stjecanju ove spoznaje naše zablude, sada ću objasniti kako možemo nadvladati svoje zablude, a posebno svoje samoljublje. Obiim, ono što smatramo lošim i bezvrijednim, ili na ono što nije ni jedno od to dvoje. Većinom su ovakva razlučivanja neispravna ili su od malog značaja. Na primjer, naš ustaljeni način kategoriziranja drugih na prijatelje, neprijatelje i strance ovisno o tome kako se prema njima osjećamo je i neispravan i velika smetnja razvijanju nepristrane ljubavi za sva živa bića. Umjesto da se tako čvrsto držimo svog načina razlučivanja vanjskog svijeta, od veće bi dobrobiti bilo naučiti razlučivati vrijedna i bezvrijedna stanja uma. Da bismo nadvladali određenu zabludu trebamo ju moći ispravno prepoznati i jasno ju razlikovati od drugih stanja uma. Relativno je lako prepoznati zablude poput ljutnje i ljubomore i vidjeti kako nam štete. Međutim, zablude poput vezanosti, ponosa, samoprianjanja i samoljublja mnogo je teže prepoznati, i lako ih se može pobrkati s drugim stanjima uma. Na primjer, mi imamo mnogo želja, ali nisu sve motivirane željnom vezanošću. Možemo imati želju spavati, jesti, naći se s prijateljima, ili meditirati, a da na nas ne utječe vezanost. Želja koja jest vezanost nužno uznemiruje naš um, ali pošto može utjecati na nas i na suptilne, neizravne načine, može nam biti teško prepoznati ju kada se javi u našem umu.