Danas sam doma, u Slavoniji. Svježina je u zraku, kiša na vidiku..jedan divan prohladan dan. Sivilo ga je malo obojalo, no mamino cvijeće ipak čini taj pogled živahnim. Ono i dalje cvate i lijepo je..unatoč promjeni vremena i sivilu što je došlo niotkuda. Dok sam u četvrtak putovala iz Zagreba, prokuhala sam u autu..blago rečeno...a sada se vrijeme promijenilo.

Sjedim jučer u jednom kafiću na piću sa frendom kojeg nisam dugo vidjela, a zajedno smo putovali kroz neke situacije..duhovno rasli zajedno jedno kratko vrijeme. Unutrašnjost kafića mračna, sa zelenim led svjetlima. Tu i tamo par ljudi koji su se slučajno našli. U taj kafić sam jako puno zalazila s nekom drugom osobom koja sada pripada prošlom vremenu. 

U jednoj sekundi...gledam bilijar. Prazan. Osvjetljava ga samo niska lampa koja je iznad njega. Sjećam se smijeha i igranja bilijara ... i sve je to u jednoj sekundi samo uspomena. Bez neke posebne emocije. Osjetim prošlost i vidim slike, i između 2 otkucaja sata, prolistala sam cijeli album, no ništa od toga više nije stvarnsot. Ne mogu je dotaknuti, ne mogu osjetiti...prošlost. Uspomene...držanje za zrak. Prošlo. Nepovratno. Ne postoji više. I koliko god osjećala nostalgiju, jednostavno znam da je vrijeme da se ide dalje. Bilo je toliko sve stvarno za mene, da me samo malo toga dijelilo da ne upadnem u zamku i prepustim se tome. No, ojačala sam. Narasla sam...j**ga.

I jesen je došla i...volim taj dio godine. Iskreno joj se radujem i sretna sam. Zašto je meni to toliko uopće važno? Za mene...jesen je dio godine kada se sve smiruje. Sve ono što me uznemiravalo tijekom godine sada mogu u potpunosti otpustiti. Iščistit se. Vratit se na početne postavke. I doslovno mogu samo zatvoriti oči i biti sretna i uživati u tome do maksimuma. Za mene jesen znači da je apsolutno sve u savršenom redu prema postoje stvari koje naravno nisu na svom mjestu..ali emocionalno se punim energijom za vrijeme jeseni. Dovoljno je topla da izađemo na sunce, dovoljno hladna da vidimo njenu ljepotu...između jutra i noći. 

Tko još ne voli svjež zrak ujutro prije posla, šuštanje lišća pod patikama dok ideš na posao? Sve njene boje kojima oboja svijet, pa i jesensku kišu uz koju možeš spavati? 

Tako da..najdraža jeseni, ovo je pismo tebi...koja si najavila svoj dolazak, no zapravo stižeš 21.09.

Prije svega, znaj da te volim. Kao što malo dijete voli sladoled ili svoju krpu koju vuče posvuda i istovremeno je jede i spava s njom. Čarobna si i već sada bojaš svijet svojim bojama, sva bića te osjećaju! Hvala ti za sve što donosiš sa sobom i za sve što odnosiš. I svaki dan je radost jer sve što je nemirno ti umiriš. Važne lekcije donosiš...kao mudrac koji te testira cijelu godinu i onda te nagradi shvaćanjem svega. Žao mi je što mi brzo odlaziš i dolazi zima poslije tebe, no svake godine ću te vjerno čekati..

Nevjerojatno je koliko mogu sići s uma...ha da. Nije važno više. Jesen je tu i ...moj pogled seže tamo gdje se sastaju nebo i planine...ili nebo i more i nije važno..jer ionako sam sišla s uma i po tko zna koji put odlučila ići dalje. Veseliti se. Nevažno koliko je ljudi oko tebe, ako imaš sebe. A konačno..kad se sretneš sam sa sobom...odličan osjećaj xD Znam da ovo zvuči čudno...no bila sam u toksičnom odnosu jako dugo i konačno sam se toga oslobodila. Strah je samo.. prepreka i postoji tu da sami sebe testirate...jeste li spremni za ono što stoji iza njega? Ako jeste, pobjeda je vaša. I vrijeme..ta prolaznost, taj misterij...te sve uspomene koje realno više ne postoje.. neka su uvijek blizu srcu, a dovoljno daleko umu. <3