Praznina je čudljiva, nikad ne znaš gdje ćeš je otkriti i koje će smisao dati otkriću. Možda je otkriješ u sebi i pobjegneš od nje. Možda se nalazi u tvojoj potrazi za sobom, a možda je i nema. Možda je samo ime "praznina" varka za puninu, s kojom se ona skriva sama od sebe. Opet možda igra neku igru u kojoj glumi i Prazninu i Punoću. Ko će je znati, Praznina je To.
Jednom sam je sreo dok sam posmatrao sunce na zalasku. Imala je oblik izgubljene ljubavi. Drugi put u posmatranju igre djeteta. Imala je oblik radosti. Treći put u zagrljaju voljene žene. Imala je oblik ljubavi.

Od tada je srećem stalno.

Kada se zadubim u sebe, vidim je kao cilj.

Kada bježim od sebe, vidim je kao sredstvo bježanja.

Kada volim, vidim je kao ljubav s kojom ne mogu da manipulišem.

Kada sam ljut, vidim je razornu kao uragan u jeku snage. A ipak u njegovoj sredini stoji Ona, mirna, jednostavna, postojana...

U najvećem zadovoljstvu prisutna je na vrhuncu. Izgubim se u njoj.

Bojao sam se, kao i svako ko je vidi. Jer znam da je ona početak i kraj. I znam da će me uzeti nježno jednog dana i stopiti me sa sobom. Tada više neću vidjeti Prazninu. Postaću Ona.
Nekad sam se bojao ovog. Bježao od nje. Davao joj razna imena samo da bi je zamaskirao, ali ona me je vjerno čekala, iza svakog ugla na koji sam naletio. I čim bi je primjetio sretao sam u drugu stranu. Ali ostalo mi je u sjećanju da uvijek, kada se sretnemo, ona se nasmiješi, namigne mi i ponovo zaigra igru koju želim.

Tada, sasvim iznenada, jedne noći dok sam hodao po mjesećini opčinjen mjesecom, mirnoćom, jasnoćom, stopljenošću sa mrakom, shvatio sam. Ja hodam Prazninom. Sve u njoj postoji, sve se kroz nju ispoljava. Ona je prostor, ona je majka svih stvari. Ona je moja Duša, Ona sam Ja.
Zaplakao sam i molio je za oproštaj što sam cijeli život bježao od nje. Sjeo sam na zemlju i ridao gorke suze.

Osjetio sam kako me grli, kao majka dijete i ne pita zašto plačem.

Bio sam kod kuće. Ona je moj dom. I sada u Tami Svijetlim, izgaram vatrom Svijesti.

Kada je najdublja Timina oko mene, ja znam da je Ona tu. I da me grli i voli.

Od tada ne tražim ljubav u drugima, samo je dajem.

Ne tražim Istinu u svijetu, jer Ona je Istina. A ja njen Oblik.

Sjedinjen s njom, uživam.

A kada nisam, žudim da nestanem, da se istopim u Njoj.

Šta da vam kažem. Praznina je To. Niko joj ne zna lica, a svi je poznajemo.

Dok bježimo od Nje, ona se skriva postojano čekajući trenutak kada prekinemo bježati. Tada se razotrkrije. Kao Boginja u svojoj Punoći Praznine. A možete reći i Praznini Punoće. Nećete nimalo pogrešiti.

Tada je vidite gdje god da pogledate, čemu god da date pažnju. I jednog dana u zoru, možda i u smiraj dana, sretnete se s njom. Oči u oči. I u tom susretu desi se prepoznavanje.

Praznina gleda Prazninu. Jedna te ista, različita u oblicima. Samo se igrala sama sa sobom.
Poljubite je i za mene. Jer i ja vas ljubima kroz nju, svaki dan.