KAD TE VOLIM, KAO DA SAM NAPOKON KOD KUĆE

Postoje ljudi koje upoznaš. I postojiš ti, koju sam prepoznao.

Kao da sam te već jednom živio, samo sam zaboravio gdje sam te ostavio. I sad kad si tu, sve u meni kaže, evo je, stigla je. Sjedni. Ostani. Ne moramo nigdje više.

Prije tebe sam znao kako se voli na silu. Kako se voli iz straha da ne ostaneš sam. Kako se voli da dokažeš da vrijediš. To nije ljubav. To je molba zamotana u zagrljaj.

S tobom volim mirno. Prvi put u životu volim a da mi ruke ne drhte. S tobom ne moram biti veći nego što jesam. Ne moram biti pametniji, jači, zgodniji. Mogu biti onaj ja koji ujutro ne zna gdje mu je glava, koji se pogubi usred rečenice, koji ponekad nema ništa pametno za reći pa samo šuti. I ti u toj šutnji čuješ sve.

Znaš što me kod tebe najviše slomi na lijepo? To što me gledaš kao da sam već dobar. Ne kao projekt koji treba popraviti. Ne kao potencijal. Nego kao čovjek koji je već dovoljan. I od tog pogleda ja postajem bolji. Ne jer moram. Nego jer želim biti dostojan tog pogleda.

Volim te u malim stvarima koje nitko ne bi nazvao ljubavlju, a one su jedina ljubav.

Volim te u onom uzmi i ono kad idem u dućan.
Volim te u onom jesi li jeo koje mi pošalješ usred dana kad cijeli svijet zaboravi da imam želudac i srce.
Volim te u onom ostavi, ja ću kad ja kažem ne mogu više i ti vidiš da stvarno ne mogu.
Volim te u onom kako ti prsti nesvjesno traže moje dok gledamo nešto na televiziji i ne gledamo.

S tobom sam naučio da ljubav nije kad ti netko da krila. Ljubav je kad ti netko kaže, ne moraš letjeti, hodaj pored mene, sporije je, ali ćemo duže trajati.

I ja želim trajati s tobom. Ne blještavo. Trajno.

Želim s tobom jutra koja ne moraju biti posebna da bi bila sveta. Ti u mojoj majici, ja bos, voda koja kuha, radio koji šumi, pas negdje u daljini. I to je to. I to je sve. I meni je to više nego što sam ikad sanjao.

Želim s tobom večeri kad smo umorni od svijeta pa ne pričamo. Samo postojimo jedno pored drugog. Tvoja glava na mom ramenu, teška taman koliko treba da znam da si tu. Moja ruka u tvojoj kosi, ne da nešto napravim, nego da znam da smijem biti nježan.

Ti si mi postala dom. Ne kuća. Dom. Ono mjesto gdje ti se ramena spuste. Gdje ti se čeljust opusti. Gdje ne moraš paziti kako dišeš. Gdje si napokon siguran da te nitko neće napustiti usred rečenice.

I ako me pitaš što ti želim, ne želim ti ništa veliko. Želim ti miran san. Želim ti dan bez stezanja u prsima. Želim ti da se smiješ onako kako se smiješ kad misliš da te nitko ne gleda. Želim ti da nikad više ne pomisliš da moraš biti manja da bi te netko mogao voljeti.

Ja te volim veliku. Glasnu i tihu. Veselu i tužnu. Cijelu.

I svaki dan kad se probudim i vidim da si tu, meni se u grudima dogodi nešto što nema ime. Kao da mi netko iznutra kaže, bravo, uspio si, našao si je. Sad je čuvaj. Ne čvrsto. Nježno. Kao vodu na dlanu. Ne steži, samo ne prolijevaj.

I ja te čuvam tako. Svaki dan malo bolje.

Ne obećajem ti da ću uvijek znati kako. Obećajem ti da ću uvijek ostati tu i učiti.

Jer ti si moja najljepša istina.

Ona zbog koje mi se plače od sreće kad nitko ne gleda.

I baš zato ti ovo pišem da svi vide.

®Barbarossa

Riječi iz snova jednog barbe