Pred čarobnim portalom sjećanja, plešem opet, govoreći po ne znam koji put, da je ovo zadnji ples..

Životi pretočeni u ovaj jedan, sve zgužvane papirne ruže, u košu, gdje neispisane prazne stranice oprosta, čekaju moje prvo slovo..

Cijeli ružičnjak je otvoren predamnom, gdje zlatne klupe čekaju istinske zaljubljenike, u aleji, gdje sve miriše opojnim mirisom neba..

Ja još oklijevam..

I ponovo papirnu ružu gužvam u ruci, dobivenu jednog ljeta, preko oblaka, preko plavih dubina, stvorenu obećanjem nekim, od nekoga, tko je tek u prolazu skinuo je sa pulta, u zabavnom parku,prekrivši je mirisom, da sakrije tragove svoje prazne duše..

Ja plešem..

Igraju moji koraci, i nježno dotiču tlo, dok oko mene tutnje vihori besmisleni, dok gledaoci žurno napuštaju dvoranu, tražeći neku drugu predstavu, gdje akteri ljubuju sa ludilom i dvosmislenošću postojanja..

Slušam tišinu praznog gledališta, i ostajem sama, sa svojim anđelom čuvarom, koji mi je nježno odškrinuo vrata, i pustio jato bijelih golubica u predvorje moga srca..

Ja se još lomim.

I gužvam tu ružu u ruci, bez snage da je konačno otkinem od svoga dlana..

Ali gle..

Prhnule bijele ptice, i svaka ostavi bijeli trag na laticama ruže papirne,,

I postade ona u trenutku živa, gotovo da sam osjetila ubod trna kroz jagodice mojih prstiju..

Anđeo me dotakao po ramenu..Bijaše to tek njegov tihi nagovještaj, da ružu ostavim pred vratima  izgubljenog darivaoca..

Izgubljenog u plesu moje neodlučnosti, u draču moga neoprosta..

Vrata su iza mene..Portal neba ispred mene..

Vratim li se unatrag, zaboravit ću put ka naprijed..

Opet golubice..I njihova vjernost prema mojoj želji da ružu ipak poklonim i predam, oživotvorenu čudom ljubavi, koja nije ljudska..

Ljubavi duše, koja nikad nije nestala, jer je oduvijek postojala..