Moćno i prastaro biće, Gluskap, stvorilo je mnogo toga da zemlju učini boljim

staništem za svoju ljudsku unučad. A potom se Gluskap povukao na otok zavijen u čarobnu

maglu, koju je stvarao dim njegove lule.

Dalek je i težak bio put do čarobnoga otoka i Gluskapa, pa ipak, četvorica se ljudi

odlučiše poći onamo. Jer Gluskap je onima, koji bi stigli do njega, ispunjavao po jednu želju.

Poslije dugoga i tegotnoga putovanja, četvorica stigoše do čarobnoga dima unutar

kojega je sjedio moćni, prastari Bog. Bez riječi, on pruži ruku iz magle i svakomu od

četvorice uruči po kožnatu vrećicu. Znalo se da je u vrećici ispunjenje onoga, što je svatko od

došljaka u sebi poželio. Znalo se, takoner, da se vrećica ne smije otvoriti prije povratka u šator

vlastitoga plemena.

Na putu povratka trojica od četvorice nisu mogli izdržati da ne otvore vrećicu

ispunjenja. Prvi je čovjek poželio da bude rastom viši od svih, pa se smjesta pretvorio u

stablo. Drugi je čovjek poželio da nikada ne umre, pa se smjesta pretvorio u kamen. Treći je

poželio da posjeduje blaga više od ikoga, pa je njegov kanu potonuo pod težinom blaga, i on

se utopio. Samo se četvrti čovjek othrvao želji da ne otvori vrećicu prije vremena.

No on se od ostalih razlikovao i po svojoj želji. Njegova želja nije bila sebična -

poželio je pomoći svojemu plemenu.

Ušavši u svoj šator, on otvori vrećicu, i pogleda u nju. Bila je prazna. Ali iz nje se

vinuše u njegovu glavu dobre misli, i on u vlastitomu srcu otkrije ono znanje, kojim će

pomoći svojim suplemenicima. Odjednom je znao kako biti bolji lovac, i bolji čovjek.

Odjednom je ušao u mjesto, koje su mudri zvali Aćimonom, svetištem, a neki su govorili i o

“velikomu čovjeku,” koji unutra, u srcu, čeka da ga otkriješ, da bi te vodio i čuvao.

Tako je četvrti čovjek donio svojemu plemenu bolji i sretniji život.

 

(Bajka indijanskoga plemena Wabanaki, u navodu J. Bruchaca,

 prevela i prepričala V. K.