Ponovo sam, protiv svih ureknutih nadanja, izdvojila svoju jedinu i neuništivu, besmrtnu nadu u tvoj povratak, voljeni moj..Stisla sam je uz svoje srce,i izašla na obalu,u sumrak,gledajući divlje valove koji su se razbijali u stijene...Miris soli u zraku,lovora i lavande, blago lelujanje čempresa,sve me to tako ponovo podsjetilo na tebe,dušo otkinute duše moje..Na obali ležim, i gledam prve zvijezde koje se pale na nebu tirkizno purpurnom..Da li je to san? Podigoh se, i u daljini, na pučini,vidjeh malenu siluetu..Tko u ovo vrijeme kad sve vodi smiraju duše i tijela,tko u plavetnim dubinama pliva? Skinuh se, i naga se predah dodiru valova i vjetra..Bez straha od daljine, dubine i struje..Osjećam da trebam prići tome biću usred pučine daleke..A obala je sve dalje..No, čežnja vuče, što sam god bliže,srce jače lupa..Predaleko sam otišla, snagu gubim, a još plivam dalje..I prepozajem..Oh..Ne..Samo da to nije san...

Zar si to, voljeni ti?? Pa gdje je lađa, gdje je odjeća..Nag si kao i ja..Gdje je sve tvoje? Plačuči sam šaptala, ljubeći njegove iznemogle usne i grleći njegovo umorno tijelo..

"Ništa više nemam.."-progovorio je dotaknuvši moje usne svojim prstima..

"Oluja nam je razbila brod, kad smo bili blizu naše domovine,i Bogovi su mislili da će konačno biti kraj našoj ljubavi..Ništa nemam osim gole duše,obavijene umornim tijelom, voljena moja..Kako da se vratimo na obalu, preumorni za povratak, a tako željni jedno drugoga.. a i što će nas čekati na obali života? Još mržnje i gnjeva u mome srcu, kad vidim one koji su ubijali nadu u tebi,još tvoje sumnje u samu sebe, da li ćeš moći sve to razrušeno složiti ponovo.."

Penelopin zagrljaj bio je sve čvršći..

"voljeni moj,zaboravljaš da smo se poznavali davno, davno prije nego li je more prekrilo obale i nebo se sastalo sa zemljom...Sjeti se, ja te preklinjem, sjeti se, koliko su naše duše besmrtno bile spojene..I ponovo čekaju doživljaj tog trenutka.."

I u predivnom trenutku svih trenutaka,dok su njigova tijela tonula u naručje plavetnog sna, duše su, zagrljene,zlatnim zagrljajem spojene letjele u dimenziju gdje ljubav nikad ne prestaje..Gdje ne postoje Bogovi, gdje se ne zna za tugu, mržnju, sumnju. malodušnost..U dimenziju,gje postoji samo predivno i vječno svjetlo ljubavi bezvremene..Uronjeni jedno u drugo, doticali su se dušom, stvarajući još veću ljubav..Činilo se da nisu dvoje..Rubovi njihovog svjetlosnog tijela,blistali su i mijenjali boje, kako je njihova ljubav rasla..Bili su prozirni srce im je bilo prozirno, a opet vidljivo u treptajima radosti..Nisu se više odvajali..I tek tada vidješe oko sebe mnoštvo takvih predivnih duša i shvatiše da su sve imale jednak put, želju i vjeru: doći u dimenziju neoskvrnute i vječne ljubavi, koja ih jedina može ispuniti do kraja...