Di sam, kud sam, što sam, koji mi je plan za danas... Di je sat, jebemti, mobitel...  Zbunjena i ništa mi nije jasno.
Ona smiješna situacija, kao u nekim filmovima. Buđenje prije zore, u mraku, pored osobe s kojom se neplanirano dogodilo to što se dogodilo... Sad bjež odatle dok se nije probudio... Nečujna panika. Haljina, di mi je haljina? Ej, pa otkad ja nosim haljinu!? Ipak, evo je, nekakva... ali ostalih krpica nigdje. Što je, tu je, navlačim je na golu sebe. Situacija nije ni malo pogodna za gologuzo hodanje okolo i potragu za ostalim krpicama. I trk prema izlazu bosonoga.
Čekaj, stani malo, jebemte blesavu, pa ti si doma i piški ti se!
Sjedim na WC-u i mislim, što sad...
Kako se ovo moglo dogoditi? Što se ustvari dogodilo? Ne sjećam se da sam pila alkohol. Ne sjećam se kako je došao tu. Ponovo provjeravam da li je doista... Je. I mirno spava. Fantastično... Ne. Samo se pravi da spava. Promatram ga i u tom trenutku shvaćam da uopće nisam budna, da nisam ni ustala iz kreveta, ni obukla haljinu, ni bila u kupaonici i da je sve san. To je on, moj... Tiumeni. Tu. Onaj od koga ne trebam bježati. I ne mogu, sve kad bi htjela.
Drži me u rukama i šapće... ti si moja... ne postoji stvarnost, ni snovi, ni daljina koji bi nas mogli razdvojiti.
Kažem... ljubavi, ako je opasno...  oprosti mi... On me ljubi i privija uz sebe... ne postoji opasno ako te volim... ti znaš...