Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član misko

Upisao:

misko

OBJAVLJENO:

PROČITANO

451

PUTA

OD 14.01.2018.

Poziv

Poziv

 

Andrej je cijenio i volio trenutke samoće, tim više što su bili toliko rijetki, da ga je ponekad boljelo koliko je čeznuo za njima. Dva su se dana, subota i nedjelja, čitav dugački vikend, otvorila pred njim iznenada mu nudeći samoću, koju je zgrabio u letu, ne oklijevajući, ali dobro se čuvajući da ne pokaže sreću koja ga je čitavog obuzela. To pripada samo njemu!

 

   - Za vrijeme vikenda vodim djecu kod mojih - rekla mu Milena, njegova žena, jučer poslijepodne, dok su tromo, nakon večere, sjedili jedno pored drugog i odsutno gledali televiziju. - Nisam ih posjetila već dugo i pomalo se ljute na mene zbog toga. Neću te moliti da nam praviš društvo, jer znam da bi bilo uzalud! Je li to u redu? Slažeš li se? Nemaš ništa protiv?

   - Naravno da nemam - mirno je odgovorio, ne skrećući pogled sa ekrana, da ga  svjetlucanje očiju ne bi odalo: sama pomisao na to, kako će puna dva dana biti gospodar svog vremena, neometan ni od koga, Andreja je beskrajno usrećila!

   - Nisi u pravu - rekla je ona nakon kraće stanke, a on je uzdahnuo: njena mora biti zadnja! - Moji te ne mrze, krivo misliš, i zbilja bi se radovali da te vide!

   - Dogovorili smo se da nećemo više o tome - podsjetio ju je on.

 

    U subotu ujutro ih je, glumeći brižna oca i supruga otpratio do automobila, govoreći im da budu pažljivi, da ne žure, a čitavo vrijeme nestrpljivo čekajući da se konačno odvezu. Igrao je igru. Glumio u predstavi zvanoj brak i gadio se samom sebi zbog toga!

    Nije volio svoju ženu, u stvari, nije bio zaljubljen u nju: može se voljeti na toliko mnogo različitih načina. Naravno da je nešto osjećao za Milenu, bilo bi nemoguće ništa ne osjećati, nakon dvanaest godina braka, a prije toga i šest godina zabavljanja, i naročito poslije rođenja dviju prekrasnih djevojčica. Osamnaest godina poznaje Milenu, nije to zanemarivo razdoblje. Ali to više nije bila ljubav, zaljubljenost: ne poslije onog što je doživio sa Alenkom! Alenka ga probudila, razbila monotoniju, koju su svi oko njega nazivali normalnim životom, pa je i on sam to prihvatio. Njegovo se vrijeme odjednom podijelilo na dva dijela: prije i poslije Alenke!

    - Nemoj piti previše - reče mu Milena dok je palila motor. - Znaš da ti škodi.

    Klimnuo je i mahao djevojčicama, koje su se veselo kikotale. Istog trena kad su skrenuli i nestali mu sa vida, Andrej se okrene i uđe u zgradu. Sam! Slobodan!

 

    Laganim korakom odšeta do kuhinje, natoči si još kave, sasvim crne i bez šećera, pa se zavali u udobnu fotelju, stavivši noge na niski stakleni stolić: nešto što nije radio u prisutnosti Milene. Pijuckajući kavu, pogledom je lutao po dnevnoj sobi, zaustavljajući se na poznatim stvarima, koje su mu pričale fragmente njegova života.  Odsjaj malograđanštine.

     Ona vaza je kupljena u Grčkoj, na njihovom prvom zajedničkom ljetovanju: onu su sliku dobili na poklon od njezinih za petu godišnjicu braka; onaj kipić...

    Osamnaest godina života! To gleda oko sebe! Ta ga misao ošine i Andrej se strese. Gdje je nestalo tih osamnaest godina? U što su se to pretvorili? Kakvi su to ljudi postali? I zašto?

 

    Upoznao je Milenu kao dvadesetogodišnjak: ona je imala osamnaest. Sasvim netipično, upoznali su se na stadionu: Andrej je trčao duge pruge, a Milena je sa tribina bodrila svoju prijateljicu, koja je bila Andrejeva prijateljica i koja ih je upoznala. Iskra je planula i od tog se dana nisu razdvajali. Šest je godina zabavljanja prohujalo poput treptaja oka i odjednom su počeli razgovori o braku: razgovori su se neprimjetno pretvorili u planove, nekako sve mimo Andreja, koji je bespomoćno promatrao kako mu se oblikuje budućnost, a da on sam u tome vrlo malo odlučuje: sve je sredila Milena, sa svojom majkom, dok je Andrej u sebi mislio: "Što, u vražju mater! Moram jednom i to učiniti! Istina je, da se pita mene, nikad ne bih poduzeo potrebne korake! Ima Milena pravo, dosta je tog kolebanja..."

    Nakon dvije godine, kad je napunio dvadeset i sedam, postao je roditelj: tri godine kasnije, postao je otac drugoj djevojčici. Život je tekao uhodanim ritmom: borba za preživljavanjem, posao, posao, posao... a na kraju dana malo opuštanja u krugu porodice. Dva puta mjesečno druženje sa prijateljima iz starih dana i nedjeljna jutra, koja je Andrej neobično volio i koja su pripadala samo njemu: nedjeljna jutra posvećena trčanju u samoći, sam sa svojim mislima, neometan, slobodan, nesputan...Ispunjena samoća. Radovao se tim nedjeljnim jutrima: često bi ulovio samog sebe kako u sredini tjedna počne sa čežnjom misliti o nedjelji, otkrivajući rastuću želju za samoćom koja bi mu milovala rane, zadobivene nakon naporna tjedna. Sve bi na trčanju bilo izliječeno, zaboravljeno, postalo nevažno: svaka bol, svaka neprilika.

    Miran se život nastavljao, djevojčice su rasle i kad je starija navršila sedam i počela pohađati školu, događaj koji se odigrao jednog nedjeljnog jutra, daleko od njegove obitelji, uzdrmao je mir i svakodnevnicu, na koju su svi navikli i počeli je smatrati konstantom. Jedinom mogućom stvarnošću!

 

   Stigavši u sjećanju do tog događaja, Andrej nemirno ustane, odšeta nervoznim koracima do kuhinje, natoči si čašu konjaka i sa njom u ruci vrati se na isto mjesto. Nije mogao razmišljati o Alenki bez podrške koju mu je pružalo piće: uspomene su i dalje bile suviše bolne!  Otpije malo i osjećajući toplinu u mislima odluta u ono toplo ljetno nedjeljno jutro...tako daleko, a opet, neobično svježe u sjećanju, sasvim blizu!

 

    Trčao je sedmi kilometar kroz šumu, uskom prtinom, koja nikako nije bila put i koja je bila klizava: noću je pao kratki ljetni pljusak i natopio žednu zemlju. Ispred sebe, u daljini, ugledao je nešto plavo: nikako se nije uklapalo u zelenu i smeđu okolinu i ubrzo je shvatio da netko sjedi na stazi. Približivši se, ugleda mladu ženu, dvadesetih godina, prirodne crvene kose i izrazito zelenih očiju, pjegava, kao što znaju biti takve žene.

    - Iščašila sam nogu - reče mu ona gotovo plačući.

   Podigao ju je, odnio do kola i odvezao u bolnicu. Alenka je ušla u njegov život i sve mu se od tog dana promijenilo. Kad se vratio kući, instinktivno, ni jednom riječju nije spomenuo nesvakidašnji događaj. Nije znao zašto! Trčao je sa Alenkom svake nedjelje: prešutno su znali da će se naći u devet sati na početku staze. Doznao je da je osam godina mlađa od njega, bilo joj dvadeset i šest, da radi u njegovoj blizini i čudio se kako je nije primijetio: svojom je žarkom plamenom kosom plijenila pažnju. Na trećem su se zajedničkom trčanju kao po dogovoru u isti tren zaustavili, okrenuli jedno prema drugom i doslovno se pograbili! Gotovo su rastrgali oskudnu sportsku odjeću jedno sa drugog, rukama pomamno istražujući tijelo onog drugog, ljubeći se divlje, snažno,  zubi im se uz zveket sudarali, dašćući, jecajući, jako se tresući u ekstazi, na zemlji, dok su borovi šumili nad njima, hladeći im strašću zagrijana tijela, koja su se njihala u iskonskom ritmu, a opet uvijek iznova bila tako neočekivano drugačija. Sokovi su im se miješali, znoj se stapao i postajao zajednički, obilno se slijevajući niz njihova tijela, šaljući mirisne poruke prema visokim krošnjama. Vrijeme nije igralo nikakvu ulogu u njihovoj strasti: usred prosinca, dok je ledeni vjetar zviždao vrhovima krošnji, oni bi se goli, ležeći na svojim trenirkama, zaštićeni stablima, koji kao da su sprečavali prodiranje vjetra štiteći ljubavnike, predavali pomamnoj strasti, koja je iz dana u dan bujala sve više. Nikad se nisu ni prehladili! Krv im je ključala! Živjeli su za te trenutke: ništa drugo nije bilo važno! Nošeni plimom osjećaja, na vrhuncu bi strasti vikali u vjetar imena, ona njegovo, on njeno, a imena, nošena vjetrom, vinula bi se visoko gore, u nebo, olujnim oblacima prekriveno nebo! Dvije je pune godine strast vladala njima, dvije su se pune godine pobožno i sa radošću predavali strasti! Dvije godine skrivanja, dvije godina laži, dvije godine dvostrukog života! Sve su izdržali: njihova je strast bila jača! Jača od svega! Svakog je puta bilo sve bolje, sve jače, sve intenzivnije! Svakog puta! Dokle? Pitali su se pomamno se utapljajući u nesvakidašnjoj strasti, dokle?, odzvanjalo im u dušama, dokle?, pa se ponovo grabili, još uživanja, još ekstaze, još, još, još...

       A onda je uslijedio hladan, otrežnjavajući tuš! Milena je, pretresajući odjeću, prije nego li će je ubaciti u stroj za pranje, naišla na žensku maramicu, obrubljenu čipkom i mirisom pohote, ukradenih strastvenih sati! Opasnost je bila tu!  Shvatila je to! Šokirala se, u trenu shvativši što to znači!  Odjednom joj sve postalo očigledno i ljutnja na vlastitu glupost učinila ju je nemilosrdnim borcem.   I drama je počela: suze,  preklinjanja, priznanja,  dolazak njenih roditelja!  Drama! Pakao! Drama! Petnaest dana, puna dva tjedna, trajao je pakao. Nakon dva tjedna Andrej se predao, ustuknuo pred činjenicama života: svojim brakom, djecom, domom. Pod snažnim pritiskom Milene i njenih roditelja, pristao je na to da se više nikad ne sastane sa Alenkom; odrekao se nedjeljnog trčanja, odrekao se soli života. Vrijeme je nastavilo teći: sada, ono poslije Alenke...                                              

        Čaša je konjaka bila prazna, kad se Andrej vratio u sadašnjost: dvije su godine prošle od dana kad je posljednji put vidio Alenku: otišla je, napustila grad. Prigušio je strast, nije bilo lako, ali uspio je. Bez Alenke, bez strasti, život je bio tih, previše tih, neprimjetan, dosadno svakidašnji.

    Uz uzdah sa kojim se opraštao od sjećanja, Andrej ustane sa namjerom ponovo napuniti čašu, kad zazvoni telefon. Ukipio se, protrnuo, znao je: Alenka zove!

    - Halo - promuklim glasom reče, promuklim od vjetra sjećanja.

    - Ja sam - začuje Alenkin glas nakon pune dvije godine: uopće se nije iznenadio! Drugačije nije moglo biti. - Ne mogu više, Andrej, moram te vidjeti! Dođi!

    - Gdje si? - upita on, a sve ostalo, Milena, djeca, obitelj, posao, sve ono što je predstavljalo njegov sputani život, ako je to bio život, prestalo je biti važno, prestalo je postojati: postojao je samo njen glas, promukao i obećavajući od čežnje i u njegovoj nutrini počne rasti i bujati želja, čineći ga živim nakon dugo i predugo vremena i ushit ga vine visoko, visoko, gdje je već jednom sa njom bio, i gdje je zauvijek htio biti i nije ga bilo briga hoće li zauvijek ostati sa njom gore, visoko, ili će pasti dole i tresnuti u bol, u očaj! Znao je: mora ići!

 

"Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

SRPANJ...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član DeVeTDeVeT

    sretan imendan, svim Anama, Anjama, Ankicama, Anitama, Ankama, it.d...

    26.07.2021. 14:21h
  • Član iridairida

    Uživaj na odmoru...!!!

    26.07.2021. 11:41h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, uživajte u svakom danu, javiti ću se za desetak dana kad se vratim iz šumskog odmora. Lp

    26.07.2021. 01:13h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi, uživajte u svakom danu, javiti ću se za desetak dana kad se vratim iz šumskog odmora. Lp

    26.07.2021. 01:13h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Sretnu i radosnu nedjelju vam želim. Lp

    25.07.2021. 07:28h
  • Član bglavacbglavac

    Nebuš sam puno nas je. Lp

    19.07.2021. 21:02h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    Drago mi je da nisam sam. Necjepljeni će preživjeti, pa ne bih volio biti sam.

    19.07.2021. 13:08h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info