Vidim i osjetim u sebi nešto što ne iskazujem,ali znam da postoji.Nešto tajanstveno i romantično,dašak davne prošlosti,nostalgije i posebne senzibilnosti izvire iz mene . Ponekad se prepuštam toj struji osjećaja.Tu je i plač i tuga i žalost i nedosanjani snovi i neostvarene želje.Sve to struji kroz mene samo na slušanje jedne stare,stare pjesme ,prebirane na gitari.Na njene taktove val uzbuđenja dosiže  do grla i razlije  u suze koje se slijevaju niz  obraze.

 

-Što ti se dogodilo?...pitaju me.

 

-Ništa...ne znam...samo je neka crna slutnja,neka teška tuga zasjela u moje srce,ničim izazvana.

Koga sam to voljela,pa izgubila? Koga sam to sahranila i za njim sada vječno plačem i žalim?

Obavijena crnim velom stojim kod groba i ne mogu otići od njega.

Kao da me je neka sila zabetonirala,tu na tom mjestu i ne da mi pokrenuti se.

Šuštanje lišća,žutog i krhkog ,samo pojačava moju melankoliju.

Vjetrić koji nadiže lišće na trenutak briše moje suze,ali na sljedeći takt tugaljivo -sentimentalne muzike, suze grunu još jače.

Slutim ,da bih svoj život ,dala za to stvorenje ,koje leži u tom grobu.

Kad bi samo ustalo,  oživjela bih i ja.

Godine vječnosti su u pitanju.

Koliko života je već prošlo,a tuga je ostala?

Do sada sam je potiskivala,nisam joj dala van,gušila sam je svim silama,uvjeravajući samu sebe da ne postoji.

Sada joj se puštam,neka me obuzme .

Suze curkom cure,muzika je sve glasnija,ja padam na suhu zemlju, koja jedva čeka moje suze da ih upije.

Kako ih zemlja upija ,one postaju sve slabije,čuju se još samo jecaji,no i oni postaju sve tiši.

Oblaci koji su najavljivali kišu ,sklonili su se suncu ,koje me obasjava.

Vidim zelenu krošnju trešnjinog drveta u daljini i cvjetnu aleju, punu šarenog  proljetnog cvijeća.

Polako krenem prema njima,mrtvačka maska lagano popušta,oči se sjaje od prolivenih suza,smješkam se laganim smiješkom nade...

Idem ,krenula sam,maknula se s mjesta.

 

Novi dan me čeka, napokon ,ostavljam tugu za sobom.