Svijest o sebi mi se vraćala i odlazila. ne znam više koliko puta sam izgubio svest od siline energije. I uvijek ponovo upadao u vrtlog energije koju je svakim svojim pokretom stvarala. Njene oči su bile kao dva užarena središta koja su uvijek bila prisutna.

Otvorio sam oči potpuno ošamućen svim što se desilo. Ona je sjedila u svojoj stolici i igrala se sa brojanicom, ponavljajući neke mantre, između smijeha kojim se orila njena kancelarija.
- O JivanMukto, dobro došao.
- Hrmlj.. jaka..
- Ponovi nisam razumila tvoje mrmljanje.
- Rekoh, koliko je sati? - nekako promrmljao sam. - Koliko sam bio u ovom što se dešavalo?
- Zar je bitno? - odgovorila je. - Ovdje vrijeme ne znači ništa.
Ustao sam i napustio njenu kancelariju. Vratio sam se za par dana kao što smo se bili dogovorili.
Nismo se našli u njenim prostorijama već me je neki njen sluga odveo na neku plažu u blizini. Ležala je gola i sunčala se.

- Mukto, stigao si. - reče ne otvarajući oči. - Lezi ili sjedi, što ti volja.
Legao sam na ležaljku, ne skidajući pogled sa nje.
- Uživaš u pogledu?
- Veoma.
Nasmijali smo se oboje.
- Dođi i namaži me uljem.
Ustao sam i sjeo kraj nje. Uzeo ulje i namazao na svoje ruke i krenuo da je masiram i uživam u dodiru mojih ruku i njene kože.
- Shvatam da je dobro i zlo proizvod mog uma. I da iskustva i ubjeđenja koja imam diktiraju da li ću nešto nazvati lošim ili dobrim. I da naravno, želim dobro, jer to dobro mi je ugodno i u njemu uživam. Također razumijem da neko voli i loše ili zlo i da u njemu uživa jer njegov sistem nije naštelovan kao moj i da dva subjektivna dobra u dva čovjeka nikada ne mogu biti ista. Kako sam razmišljao o tome, tako su mi se u umu počele dešavati neke misli i u vezi mnogih drugih pitanja mog funkcionisanja. Tako da sam shvatio da je moje funkcionisanje uvijek određeno mojim kontovima ili misaono - emotivnim konceptima koje imam u vezi svijeta u kojem živim. Da je svijet koji doživljavam moj subjektivni doživljaj. I da se on razlikuje od individue do individue. - slušala me je čutke. - Želio bih da preispitamo sve ta moja ubjeđenja, moje misli, emocije i slično, kako bih mogao na ispravan način naštelovati moj unutrašnji aparat. Možeš li mi pomoći u tome?
- Naravno, svih ovih dana to i radimo. Radimo zajedno na tebi.
- Mislio sam da više pričamo opčenito.
- Između ostalog i to. Nema puno razlike između ljudi, razlika je jedino u rasporedu dijelova ličnosti ili upotrebljivosti jednog naspram drugog. Tako da pitanja i odgovori o kojima raspravljamo važe kako za tebe tako i za druge.
- Razumijem. Nego želio bih da pričamo o tome na čemu temeljimo sva ta ubjeđenja, i kako su ona nastala. I zašto ne primječujemo sve to. Također me zanima kako da se oslobodimo pogrešnih ubjeđenja i pre svega kako da osvestimo sve to.
- Dobro, spremna sam za tvoja pitanja. - okrenula se prema meni. Njeno golo tijelo bilo mi je ispred očiju. Zastao sam na trenutak. Nasmijala se. - Nastavi, nastavi.. Namaži mi grudi.
Krenuh polako rukama po njima osjećajući njihovu čvrstoću pod svojim rukama. No, ovaj put me nije omela moja sramota ili grižnja savjest, već sam nastavio da masiram i mažem njene grudi i postavljam pitanja.
- Da ne bih postavljao pitanja, možeš li ti započeti razgovor o tome, jer mislim da ćeš spomenuti mnogo više i dati preciznije odgovore nego da ti ja postavljam pitanja. A usput, volio bih malo više uživati dodirujući te.. - oboje smo prasnuli u smijeh.
- OK Mukto. Ja pričam, ti slusaš i uživaš u pogledu i dodiru. - namignula mi je. - Ovo će biti dug razgovor, ili bolje reći monolog.
Podigla je uzglavlje i krenula.
- Pre svega čovjek ne zna ko je i što je. I zbog toga on se traži kroz odnose. Što sa ljudima oko sebe, što sa stvarima, što sa idejama. U tom traženju on se oslanja na ono što je nasljedio rođenjem. A to je sluša autoritete. U početku autoriteti su mi roditelji i najbliža rodbina, kasnije polje autoriteta se širi. Sistem odgoja i društvenog vaspitanja se na vrijeme potrudilo da obezbedi gubitak čovjeka kao individue i da ga pretvori u poslušnu mašinu koja izvršava program koji je u nju umetnut. No, moraš shvatiti da niko nije kriv za to. Oni koji ubacuju te programe u individue najčešće ni sami nemaju pojma da su programirani ili drugim riječima pretvoreni u mašinu. Tako da se to prenosi sa koljena na koljeno, a da niko nema pojma o čemu se radi niti da postoji nešto bolje od toga. Ovo ti govorim da ne stekeneš krivi dojam da je neko kriv za to. Ako baš želiš da znaš ko je kriv onda uvijek pogledaj u svom smijeru. Čovjek prihvata u svom neznanju to programiranje. Stoga nemoj da praviš grešku kao sljedbenici teorija zavjere koji krivce uvijek nalaze u drugima samo ne u njima. - zastala je na trenutak namještajući se.
- Ti na ovaj svijet dolaziš čiste svijeti koja je kao spužva koja upija sve na što naiđe. Stoga odjednom se probudiš nakon u nekoj četrdesetoj shvatiš da nikada nisi živio. Već da si veći dio svog života mrtav. Pod tim mislim da tebe kao individue nema. Tu individualnost još uvijek možeš da vidiš u jako male djece. I do 7 ili 8 godine, gore dolje godinu ili dve, ona zamire. Uspavljuje se. Kod 90% ljudi oko tebe individualnosti nema. Ona je samo pričica kojom sebi potvrđuju da su živi. To bi bilo uopšteno. - namignula mi je. - Imaš li kakvo pitanje iz ovoga što sam rekla?
- Shvatam što govoriš. Ali ja kao dijete nisam imao izbora, zar ne? Već sam morao prihvatiti to programiranje. Prvo jer nisam ni znao da je to programiranje, drugo jer sam nejak da bih mogao sam da se brinem o sebi i stoga sam prepušten na milost i nemilost drugih.
- Da. U pravu si . Ali zato imaš sada odgovornost prema sebi. Sada moraš naučiti da preuzmeš odgovornost za svoj život.
- OK. To mi je jasno. Jasno mi je da, barem sada mi je jasno, da ne mogu očekivati da se neko za mene Sjedini, ucentrira, probudi. Da to moram sam. Iako ideja da to neko drugi učini nije loša. - nasmijah se.
- Nikako. - dočekala je.
- Dobro. Recimo da sam nekim čudom krenuo da se osveštavam, krenuo da se razbuđujem shvatajući da sam odgovoran za sebe. I recimo da sam odlučio da se još više potrudim. Kome da vjerujem?
- Da vjeruješ?
- Da, opet sam ne znam treba mi putokaz.
- Aha. Ti u stvari pitaš ko ima ključeve za tvoje razbuđivanje?
- Na neki način. Iako znam da nema niko, ali me interesuje. Neko usmjerenje. Da vjeruju onima koji su probuđeni, da vjerujem svetim spisima, da vjerujum nekom starijem na stazi.. ili ko zna šta.
- Ne vjeruj nikom. To ti je najdirektnije što mogu da ti odgovorim. NIKOME NE DAVAJ MOĆ NAD SOBOM.
- Sa tim se ne bi složila većina duhovnjaka koje znam.
- Super. Nije mi ni cilj da se slože. Odakle ti ideja da neko uopšte mora da se složi samnom?
- Pa ne znam. Pričam ono što čujem i znam. A znam da bi većina rekla suprotno.
- Da znam da bi. Kao što bi većina rekla sada nešto kao ovo: "Šta to radiš čovječe? Diraš sise Majke Kali!" - zasmijali smo se oboje. - No, što god da bi rekli, nemoj da prekidaš. Ugodno je. Elem, kao što sam rekla nikom ne vjeruj. No, jasno mi je da su ti potrebni putokazi. Dok god ne naučiš da učiš sam od sebe i života koji te okružuje putokazi su potrebni. No, uvijek prema njima imaj zdravu sumnju. Hoću reći da sve što čuješ provjeriš. Jer svačiji put je subjektivan. Recimo to ovako. Recimo da si došao kod dvojice Majstora. Obojica su probuđeni, no probuđenje su stekli na različitim stazama. Tako da svaki od njih će da ispoljava učenje shodno umu koji je bio prije probuđenja. Što znači. Svaki od njih zastupa način na koji je sam došao do probuđenja. Stoga, njihov put ne mora značiti i tvoj put. Rijetkost je da se naleti na Majstora koji je oslobođen uticaja učenja koji je prošao. Sada zamisli kakva je stvar u tzv. svetim spisima. Em su stara par hiljada godina, em su pisana za masu, ne za pojedinca.. itd.. itd.. Sem živog Majstora, ako već moraš imati Majstora, sve ostalo gledaj sa velikom sumnjom. Sve religije, sva učenja, sve spise, sve one koji se samo oslanjaju na mrtva slova na papiru, ko god da je.
- Ostavljaš nam mali izbor. - promrmljah.
- I nije. No, lakše vam je sljediti mrtvo slovo, jer od njega ne možeš dobiti po nosu kada pogrešiš, nego živog Majstora. Zato mnogi tragaoci više se oslanjaju na mrtve spise i mrtve učitelje nego na žive. I to je samo jedna strana istine. Drugu nisam ni dotakla.
- Ček a koja je druga?
- Kopa te crv da znaš .. hahahaha.. novinar u krvi i duši, a?
- Tako nekako.
- Jednom je grupa naučnika probala jedan eksperiment..
- Ček.. jel to priča ili?
- Ne.. ne.. prava stvar... hahahaha.. Slušaj, masiraj i ne prekidaj. Kao što sam rekla, probali su jedan eksperiment koji orginalno, kako su oni saznali potiče sa Tibeta. Probali su da stvore mislima i emocijama entitet koji bi imao nezavistan život od njih. Elem, svaki dan su se okupljali i dogovrali i zamišljali entitet sa određenim karakteristikama, koji je za divno čudo nakon nekoliko mjeseci na neki način postao stvaran. Oni su ga osjećali. Znali su šta je radio, gdje je bio iako nisu kontaktirali međusobno tokom dana. Tada su se prepali i diskreirali taj entitet. To je ukratko. Kao što su tih par ljudi kreiralo entitet koji su svi učesnici eksperimenta osjećali i koji je imao svoj nezavisni život, što misliš šta onda može da napravi par hiljada ljudi ili par miliona?
- Ček ne razumijem. Što želiš reći sa tim? - zastao sam.
- Još uvijek ništa direktno. Već više da razmisliš o tome.
- O, nećemo tako.. dovrši misao. Molim te.
- Dobro. Recimo da se ja i ti i još par uticajnih ljudi dogovori da napišemo svetu knjigu. I recimo da krenemo nekoliko godina da ulažemo napor u to. Vremenom nam se tj. našoj ideji priključi još nekoliko ljudi i tako se krene proporcijonalno uvečavati broj sljedbenika koje imamo i kojima pričamo priče, što je tako neki čovjek, prorok, tzv. bog radio, kako je isjeljivao kako je mahao rukama i stvarao čuda. I nakon nekoliko stotina godina, od tog našeg početnog eksperimenta stvori se tzv. religija a sa njom i neki božanski čovjek. Nakon nekoliko stotina godina, što bi imali?
- Jebote.. imali bi neku priznatu religiju koja bi imala svoju instituciju, koja bi imala knjigu ili spise na koje bi se oslanjala.. koja bi imala određeni broj sljedbenika koji bi pričali ideje koje smo ja ti i još nekolicina započeli..
- Da.. I recimo da je prošlo nekoliko hiljada godina i dođe kod mene tamo neki lik, novinar i pita me isto pitanje. Ja koja znam što je istina, koja znam kako smo sve to napravili, kako da mu to kažem?
- Čekaj ti ovdje aludiraš na hrišćanstvo?
- Hrišćanstvo???.. hahaha.. i ne samo na hriščanstvo.. na sve vaše religije. Na sve ne na samo jednu. Kao i na večinu učenja koja sljedite. Zamisli nekog probuđenog Majstora koji bi stvorio sljedbenike i naposljetku religiju? Možeš li?
- Hm..
- Niti jedan nije toliko glup. Vjeruj mi. Živi Majstor, ako je Majstor, će uništiti svaku idealizaciju koju imaš o njemu. Neće dozvoliti stvaranje nikakvih sljedbenika koji će ponavljati njegove riječi. NIKADA. No, neeki osrednji to već može učiniti. No, za sada nam to nije toliko bitno, vratićemo se na tu temu. Rekla sam ti u prijašnjim našim razgovorima da svaki stadij ima svoja pravila, tj. pravila nekog stadija ne važe za viši. Dok oni viši ne mogu da važe za niži stadij jer ga ne bi razumjeli. E sada, zamisli što rade sa svim tim svetim spisima? Svim ljudima bez obzira na stadij njihovog razvoja oni nameću te infatilne ideje i pravila koja bi kao morala da vas dovedu do boga.
Prvo kog boga? Boga kojeg ste vi stvorili. Boga koji je ljubomoran, voli svoje podanike i daje ima pravila koja moraju sljediti jer ako ih ne sljede onda će biti kažnjeni.. hahaha.. ili negdje drugdje kaže kako ste vi stvoreni na sliku i priliku boga i da ste njegova djeca.. alooo čovječe.. koji bog kažnjava svoju djecu vječnim prokestvom ili paklom???.. Idiotluk.. nemam bolje riječi. S jedne strane kažete bog je jedan za sve, kako onda hrišćani i muslimani ratuju? Kako hindusi i muslimani ratuju?.. itd.. itd.. koji to bog želi da ga branite ubijanjem???.. Jedino vaš lični bog. Jedino laž koju ste sami stvorili. Nikoji drugi. Bog i ne zna da vi postojite.
- Čekaj.. čekaj.. smiri se..
- O smirena sam.. moli se bogu da me ne vidiš kada sam ljuta.. - nasmijala se cinično. - Nikome JivanMukta, nije stalo da se ti probudiš. Ako imaš sreće naletićeš na Majstora ili ako ga privučeš svojom iskrenošću, koji će želiti da te razbudi. No, to ću ti kasnije objasniti, što ćeš i sam vremenom shvatiti. Ono što sve te religije žele kao i zašto su stvorene jeste manipulacija, zarada, broj sljedbenika... sve..
- Čak i budizam?
- Čak i on. Ni Buda nije postojao, kao što nije postojao ni Isus, ni Muhamed, ni Krišna.. sve su to samo ideje koje su vam ubačene u glavu.. - zagledala se u mene. - A sada nastavi da me masiraš celu, pa ćemo nastaviti priču malo kasnije.

Začuđen onim što mi je rekla, nastavio sam da razmazujem ulje po njenoj baršunastoj koži, vidno uznemiren.