Taman sjedoh,

i od satire se odmoriti htjedoh,

kad netko

glasno pokuca na vrata

i sjetih se vuka iz priče

koji je pokušavao svašta

ne bi li se  slatkog plijena

domogao

i trbuh svoj do kraja napunio..

Samo trbuh,

ali ne i glavu,

i voljela bih da je drugačije,

ali na žalost,

nisam u pravu...

Pamet mu bijaše vrlo kratka,

želio je prase,

jare,

a nije se dokopao

ni pilećeg batka..

Navukao kožuh kozji (bio je i ovčji)

pa glumata, da je kozji tata,

no,jarad pametnija,

od vučje glave prazne,

i na svu sreću, osim batina,

vuk ne dobi veće kazne...

A on uporan,silu bez pameti

izigrava i dalje,

i trbuh njegov prazan

na put ga novi šalje...

Ah, ti praščići masni,

tako naivni, i tako slasni..

Vule,svoga svemira šef,

krenu do praščića

da ih navuče na blef,

izigravajući kralja vjetrova

i kralja svih poznatih svjetova...

Puhne u kuću praseću,

no vjetar iz usta

ne bi dosta,

kuća na mjestu stoji

i vuk skoro od puvanja odusta...

Al sjeti se,

da ima još jedan otvor

jači od usta...

Nakupi pun balun,

pusti vjetrove puste i guste,

napuše se vuk maksimalno,

ali bez pameti,

pogriješi kardinalno..Taman

kad vjetar svoj

iz skrivenog otvora vuk

pustiti htjede

prasci podmetnu fenjer

i eto,

najveće bijede..

Vujo se razleti kao kometa

na sve četiri strane svijeta...

Dobro bi mu došlo bar pameti malo,

ali očito do nje mu baš nije

previše stalo...

I tu se zaustavlja ova priča,

nastavak možda netko drugi napiše,

ja sam priču završila

i nema je više...