Započeti dan sa pjesmom,ne osvrtati se na svakidašnje probleme,jednostavno se prepustiti toku,ne uzimati ni jedan trenutak života previše ozbiljno,ni radost ni tugu,jednostavno znati da smo uvijek tamo gdje trebamo biti,u svom miru,u svom spokojstvu...Nositi taj mir u svojoj duši,ne dozvoljavajući ni ljudima ni događajima oko nas da ga poremete,i tako nas vrate ponovno u naše nemire....pononovno na početak..Ako se zagledamo i uronimo duboko u sebe..taj ćemo mir pronaći u jednom skrivenom kutku naše duše,on na nas strpljivo čeka.i on nam je svima darovan sa prvim našim udisajem..čim smo zakoračili u taj naš svijet,,bili smo spremni..bili smo potpuni...

Oko mene uspavani ljudi koračaju,i žive svoj mali život,ne videći kako su od početka zarobljeni svojim strahovima..svojim predrasudama..svojim neznanjem,i mnogim drugim stvarima,,koje su sami izabrali.ili su dozvolili da im roditelji i okolina nametnu....Ne poznavajući sebe,oni tako žive zatvorenih očiju,koračaju svojim putevima,a da se nisu nikada zapitali ono prvo i jedino pitanje..koje je i najteže,a koje će si jednom ,prije ili kasnije morati postaviti ,koja je svrha njihova života ?Svijet privida i svijet iluzija,taj svijet materije toliko im je začarao pogled,i smatrajući da su i oni samo materija,samo tvar..ostavljaju svoju besmrtnu dušu zaboravljenu u jednom kutku,ostavljaju svoje dijete u sebi,da plače nevoljeno,i zanemareno,dok im srce svakim danom biva sve grublje,poput nebrušenog papira..začahureno u njihovim grudima,nerazdano.....Negativne misli roje im se glavom,poput ptica,i ono od čega strepe ,većinom im se i dešava,i družeći se sa sebi sličnima,gomilaju njihovu negativnu energiju,njihove strahove uzimaju na sebe,misleći da će tako drugima olakšati,misleći da će im tako pomoći....

Uvijek kad i sama zanemarim to dijete u sebi,kad zaboravim na svoju pravu prirodu,ono se prije ili kasnije pojavi u mojim snovima..lik djeteta kojeg porađam,ili neko malo dijete koje mi se smiješi ..uđe tad u moj san i ja se ujutro trgnem ,zahvalna..svom tvorcu..što me na to podsjetio...Ako  se nikad ne prestanemo čuditi..ako zadržimo kroz život tu radost..i znatiželju..koju smo u djetinjstvu imali..ne znači da smo nezreli..ne znači da smo djetinjasti..već da samo dozvoljavamo svom prvom i pravom ja,da nas vodi i da puštamo svoje božansko u sebi.da svakim danom raste..da svakim korakom napreduje,,prema vječnosti...

Svi vi ste primjetili oko sebe moderne vampire,da tako ih ja zovem,koji svojim tugaljivim pričama ,svojim problemima crpe iz vas vašu energiju,i poslije njih se osjećate umorni i scrpljeni..žalosni i opterećeni..nemoćni da i dalje koračate vedro kroz svoj život..čak se i osjećate pomalo krivi..Daleko od toga ,da ponekad ne treba saslušati prijatelja ,dijete bračnog druga,susjeda,ali ja ne govorim o tome.bili bi bezosjećajni,ako se ne bi ganuli,ako im ne bi pomogli,utješili ih,i pružili im ljubav koju nosite u srcu...Drugi je to soj,druga je to vrsta,ni sami oni nisu svjesni da vam to rade,da crpe iz vas vašu energiju..iako ima i takvih koji to svjesno čine,da bi tako stekli vašu pažnju ,i  koji glume žrtve svega i svačega,jer tad njihov ego raste,i hrani se na vama....Ako ih iznenada prekinete u njihovoj jadikovki,ako ih ne tješite ,već im pomalo grubo saopćite da nemate vremena za takve priče,ili pokušate promijeniti,temu..gledati će vas začuđeno,odbojno,možda ćete ih čak udaljiti od sebe na neko vrijeme,,postati će vam u krajnjem slučaju i neprijatelji..ali ništa zato ne brinite..naći će oni već neku novu žrtvu..a vi ćete se spasiti...Jer svaka duša na ovoj zemlji ,svako živo biće,i ma svoj vlastiti put,svoj vlastiti rast,i nije na nama,ni da prosuđujemo ,ni da im sudimo.jednostavno da sve poštujemo..pritom ne zanemarujući vlastiti rast,ni vlastiti put,da darujemo ljubav..tamo gdje će naići na plodno tlo,i da darujemo razumijevanje.tamo gdje će pomoći i zacijeliti neku ranu..da pružimo ruku na neko vrijeme prijatelju ili neznancu..prosjaku ili djetetu,osjećamo da ćemo tako,ne sebe nadrasti,već drugima pokazati i biti putokaz na njihovom putu.......