Dani su ponekad teški,ma koliko mi odlučili navečer,sutra ćemo biti vedri ,ništa nas neće povrijediti,,dođe nešto tako iznenada,neka tužna stvar,..događaj koji nas izbaci iz kolosijeka i pokvari nam za tren čitav dan Zašto si to dozvoljavamo,zašto ne uspijevamo ostati vedri i neopterećeni?Zašto uvijek reagiramo na isti način,ako nas tko povrijedi ili nas neki tužni događaj ražalosti?Zašto nismo ko djeca,uvijek bezbrižni ,razigrani i ne pamte dugo zlo ,jer ne znaju za njega,njima je sve čudo, sve igra..Kako naše rane mogu ikad zacijeliti kad stalno ih dotičemo,stalno skidamo zavoje sa njih ,prije nego se napravi krasta,kad su još gnojne,još peku...te stare rane zadobivene davno..možda baš u ranom djetinjstvu ,kada se još nismo znali kako obraniti,kad smo htjeli samo ljubav i ništa više..Tada smo i stvorili prvi štit,jer smo vidjeli da naša majka .ili naš otac ne obraća pažnju na nas ,više voli brata ili sestru..nije primjetio našu novu igračku,,nije nas poljubio kad je odlazio i  niz takvih stvari....Ali ne možemo ih zato kriviti,učinili su kako su najbolje znali,nitko ne ide u školu za roditelje..svatko tu prvi put polaže ispit bez pripreme..kako onda njih kriviti..Prije no što smo se rodili odlučili smo da oni budu naši roditelji,da uz njih rastemo i činimo svoje prve korake...Duša nerođena još ,izabrala je svoje mjesto na ovom svijetu i svoju zadaću,je li uvijek prepoznala svoju misiju,ili je ustuknula pred težinom zadaće ,prepuštajući nejakom tijelu da se samo bori ..da se bori protiv prirode u sebi ,.protiv samog Boga...Zaboravila i zašto je stigla na ovaj svijet,jer je bila omamljena zvukovima i mirisima pojavnog svijeta,jer je mislila da nikad nije ni postojala osim u ovom sadašnjem tijelu,osim jednom..O kako se prevarila svaka takva duša,i koliko joj je trebalo snage i vremena da se nanovo počne prisjećati svoje božanskosti,..svoje besmrtnosti i zašto je stigla na ovaj svijet..koja je njena zadaća..A kad se stala prisjećati njeno je tijelo već   umorno, malaksalo,uzaludno je cvalo u mladim danima,i razdalo se svijetu,to njeno tijelo,a ona još mlada,ta duša,,zarobljena poput ptice još uvijek se nada svom letu ,još uvijek se nada polasku..Ponekad mora još dugo čekati,biti strpljiva,samo lagano tinjati,potpirivati ponekad taj plamen ,hraneći se ljepotom ,slika misli ..hraneći se ljubavlju....i onda joj treba više života da ispuni svoju misiju do kraja i ona se ponovno rađa u svakom novom tijelu ,raste sve dok jednom ne nadraste samu sebe i spoji se ponovno sa vječnošću....