Evo,poslije deset godina,nastavljam pisati...Mnogo se toga,u međuvemenu poizdešavalo,ja sam deset godina starija,možda i malo pametnija,a možda i nisam....

Sada je jesen,vani kiša,tmurni dan,a ja puna neke energije,ali gdje poći?Moj leptir sigurno sad već spava ili se preobrazio,odletio u vječnost zajedno sa zadnjim trenutcima ljeta...Jesen mi oduvijek sliči na smrt i umiranje, iako znam da staro mora umrijeti,da bi se novo moglo roditi..kad opet stigne proljeće.kad sunce zasja i pomiluje cvijeće..i novi se neki leptiri probude... Sad i sama sam uspavana,obamrla i začahurena poput gusjenice,..čekajući na svoju preobrazbu..

Ova  se godina primiče svom kraju.neki su dragi i najbliži od mene zauvijek otišli,ostavili mi samo tihu bol i sjećanje...I šta sa tom boli i sjećanjem započeti,što učiniti ,kad  se zagledam u dva križa, na groblju,,mojih roditelja,šta im mogu reći osim jedno veliko hvala na svom trudu i ljubavi koju su mi pružili..Moja majka..uvijek puna vedrine..iako je život nije nikada mazio, žena -ratnica..bez sretnog djetinjsva,prohujale mladosti..i teškog rada.cijeli svoj život jedna paćenica...Hvala ti draga majko..hvala na ljubavi ,na tvom velikom srcu..koje si svima bespoštedno davala do zadnjeg trena..uvijek me razumjela..uvijek bila na mojoj strani..i kad sam griješila sve mi  sa srcem opraštala..Neka te anđeli čuvaju.nađi tamo svoj zasluženi mir,,kojeg na ovom svijetu nisi nikad mnogo imala..I sad kad mi ponekad uđeš u san,smiješiš mi se kao nekad,i u tišini dugo se grlimo.. tad odem na groblje i onda sjednem u tišini sa tvojim duhom ,i tako šutimo dugo ,dok se sunce poigrava na tvojoj slici,na križu.a vjetar šušti u borovima..

I sad kao i prije deset godina,ne znam kuda će me ove moje stranice odvesti,mog vjernog pratioca trenutno nema na vidiku,mog bijelog leptira..morat ću sačekati proljeće ,da ga opet pronađem ,pa da zajedno krenemo na neko novo putovanje,sa onu stranu mogućeg,..da potražimo,svoj put u mekoj zelenoj travi..i možda sa pjesmom na usnama krenemo ..jednog juta ..u samu zoru..dok će nam se smiješiti prvi procvali bagremi...i glave saginjati ispod naših nogu prve visibabe...

A dotle..dok ne stigne proljeće..ja ću čekati..pomno pratiti  znakove..i ako budem pažljivo gledala...sigurno ću znati ,da sam na dobrom putu...