Evo mene opet sa vama,jedan tužan događaj malo me izbacio iz normale,ali to je život,i kad bi sve bilo u njemu lijepo ,ne bi se ni isplatilo živjeti.Ovako,malo tuge ,malo radosti,u kolažu ,svaki život čini zanimljivim...Nije lako sve prebroditi,pogotovo gubitak neke drage osobe,nekoga kojeg si poznavao cijeli svoj život,i kojeg ti otme bolest,a ti ostaneš zatečen,žalostan,i tužan....Smrt je utkana u svačiji život,od rođenja,i moramo je prihvatiti i krenuti dalje,jer strahom i nepristajanjem na njenu realnost,samo zatvaramo oči,i taj strah činimo većim...strah pred nepoznatim...

Ova kišovita jesen,dovoljno je tužna,i bez takvih gubitaka,pa moram dignuti glavu i krenuti dalje...kamo....znam kad je tuga na vratima,...sreća se već smiješi i otvara neke nove prozore..samo što je ja još ne vidim..ali tu je ona u blizini..slutim je u zraku...u ovim kišnim oblacima koji polako ispiru i moju tugu...i s vremenom će ona postati manja...Ostati će samo lijepo sjećanje,..i dok bude ono u meni živo..živjeti će i duh dragih mi osoba koje sam izgubila...Ako me gledaju odozgo,..ako me i dalje prate..neću biti sama..i ne želim biti tužna.jer oni to sigurno ne bi voljeli...moji roditelji koji su mi dali život ..kao ni moj brat koji je samnom dijelio moje djetinjstvo...ne želim vas više zamarati ovim tužnim nastavkom mojeg života,sljedeći put neke vedrije teme..obećavam..čekam svog leptira..želim ko on ponovno sa vedrinom lepršati kroz život.....