Postoje konačišta, u svakom gradu. Ona konačišta, koja su prepuna neke topline, kada nakon umornih trenutaka, od realnosti ulice i života pobjegnemo, pa se nađemo unutra, uglavnom među poznatim licima, i uživamo u opuštajućim razgovorima, popivši što nam odgovara u datom momentu.

Bude atmosfera, poput one kod kuće, ako je kod kuće dobro. A neki bježe u takva konačišta, često od vlastite osamljenosti, ili od prevelike žurbe i buke, koje u svojim domovima zatiču.

Zato su konačišta pomalo sveta mjesta.

Obećavaju tišinu i mir, obećavaju tete-a tete razgovore, koji obično ne idu dalje.

Čovjek se osjeća lakše, ako se nekom izjada. Ili pohvali, pa dobije koji kompliment natrag.

Zato su konačišta obično prepuna u večernjim satima, kada noć prekrije pločnike, fasade, i možebitne zalutale suze u oku.

U takva konačišta, ljudi dolaze da malo zaborave stvarnost, skidaju je sa sebe, kao kapute, koje ostavljaju na vješalici, negdje u kutu.

Ali, postoje konačišta, koja su izgubila ono svoje istinsko, sveto i tiho dostojanstvo.

Ona konačišta, koja su u početku bila prepuna osmjeha i  priča koje razgaljuju duše, odjednom su vremenom postala opet mjesta, gdje se počeo unositi život sa ulice..

Ljudi koji su dolazili da ga na tren zaborave, bivali su zatečeni silnim pričama o onome čega im je prepuna kapa, i što već znaju.

Malo po malo, nestajala je toplina i tajnovitost, nestajala je ona spontanost i tiho sporazumijevanje bez puno riječi.

Uslužnik iza šanka, bivao je sve nemirniji, tražio načine da vrati svoje "mušterije", koji su malo po malo, prestajali dolaziti.

Uvodio je cabaretske predstave, organizirao večeri na kojima se raspravljalo opet..o životu..

Čak i on sam se ponudio da raspravlja o tome..

Na kraju, je ostalo samo nekoliko upornih posjetilaca, koji su sami sebi  nazdravljali svaki puta, kad bi se nečeg iz života sjetili..

Tako se konačište stopilo sa ulicom i životom ulice, i rijetki su u njega zalazili.

Neki ga posjete danju, i samo da popiju s nogu neku espresso kavu, ili ljutu, onako muški, travaricu, da zaborave grč u želucu od života oko njih.

Ali onaj pravi, tihi trenutak opuštanja, kojeg trebaju dobiti, u konačištu na kraju grada, više nema

Iza šanka, uslužnik razvodnjuje piće i priče, jer onima najupornijima to ne smeta.

 

Možda se otvori opet neko novo konačište, kao ovo, kakvo je bilo prije?

Ne znam.

Ja volim draga i topla konačišta, ali samo sa prijateljima u društvu. da zaigramo šah, i opletemo jedan remi, uz topli čaj..