ODUVIJEK SAM IMAO OSJEĆAJ DA BI ON HTIO DA GA POGLEDAM U OČI. NE ZNAM TO OBJASNITI, ALI INTUITIVNO SAM ZNAO. ZNAO SAM, ALI GA NISAM GLEDAO.

PRIČAO SAM SA NJIM OBORENA POGLEDA, LAGANO GA PRIDIZAO, OBARAO TEK PRIDIGNUTI POGLED KADA SAM OSJEĆAO DA ON GLEDA MENE. SKRETAO SAM POGLED A ZNAO SAM I ZAŠTO. BOJAO SAM SE.

BOJAO SAM SE DA U NJEGOVOM POGLEDU NE NAIĐEM NA ZNAKOVE OPTUŽBI. ZBOG NEKOG GRIJEHA KOJI MU NISAM ISPOVIJEDIO. BOJAO SAM SE DA POSTOJI NEŠTO ŠTO BI ON OD MENE ZATRAŽIO A JA MU TO NISAM MOGAO DATI.

JEDNOG SAM SE DANA ODVAŽIO I POGLEDAO GA U OČI. U NJEGOVIM OČIMA NIJE BILO OPTUŽBI. NIJE BILO TRAŽENJA. NJEGOVE SU MI OČI GOVORILE: "VOLIM TE."

DUGO SAM GA GLEDAO U OČI. UPIJAO SAM NJEGOV POGLED. JEDINA PORUKA KOJA JE IZ NJIH IZLAZILA, JEDINO ŠTO SAM ISČITAVAO, BILO JE: "VOLIM TE."

IZIŠAO SAM IZ NJEGOVOG POGLEDA, SUZA MI JE POTEKLA... "VOLIŠ LI ME?" ODZVANJALO JE IZ DALJINE.

"TI SVE ZNAŠ, TI ZNAŠ DA TE VOLIM!"