Prvi puta, nakon toliko godina, moj voljeni Odiseju, nisam izašla na obalu...Sama sebe sam iznevjerila u svojoj upornoj vjernosti, u svojoj plavetnoj nadi, da ću na pučini vidjeti jedra tvoje lađe..Nisam ni ja toliko jaka, koliko sam mislila da jesam..Pogledala sam se danas ujutro u zrcalo,i vidjela moje tijelo, koje nije više onako mlado i lijepo, i uhvatio me grč malodušnosti..Kako da vjerujem, da ćeš me jednakim žarom voljeti i ovakvu,promjenjenu,bar izvana? Koliko jaka tvoja ljubav mora biti da zaboraviš na moje tijelo i voliš me dušom, divlje i neobuzdano, kao onda, one predivne noći, na obali mora, dok je mjesec obasjavao našu ljubavnu igru satkanu od besmrtnih uzdaha...Da, zaista su besmrtni, i još su mi u mislima..Još sanjam tvoje predivne i snažne ruke oko mene,i pomislim,kako bih voljela da nemam ovo tijelo oko sebe, oko moje duše...Kako bih te željela voljeti samo čistom dušom..Kako bih voljela da tvoja duša uroni u moju,iskričavo, svjetlosno,bez  trunke dodira tijela..Čini mi se da sam umorna od tijela..Tako ponekad može zaustaviti onu čistu strast koja krene iz mene, kad sam s tobom u zanosnoj ekstazi rađanja i umiranja..Zašto ne možemo uroniti jedno u drugo i odletjeti u dimenzije nebeske, ostati tamo zauvijek, i voljeti se beskrajno? Čini mi se da ludim od ovog silnog nadanja i čekanja, voljeni moj Odiseju..I silno se trude da me od toga izliječe..Žele da se ponovo udam,jer, kažu, sve ovo nema smisla..vrijeme prolazi..A ne shvaćaju, da vrijeme stoji...Mi prolazimo..Zapravo..naše tijelo, koje vremenu ne može odoljeti..Duša, prepuna tebe, voljeni,nikad neće umrijeti..I znam..Ako  nikad ne vidim tvoju lađu,da ćeš mi ipak doći..Ljubav među nama rodio je Svemir,i u krilu svemira, naša ljubav će se opet sastati i biti nezamislivo velika..U inat Bogovima, koje su ljudi iz zavisti stvorili, ne bi li nas razdvojili...Pravi Bog će biti živ,kad se naše dvije izgubljene duše ponovo sastanu...