Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
446
OD 14.01.2018.PUTA
BESKONAČNOM TEBI
Čekat ću te.... I proći svu hladnoću vlastite zime, ne bi li te ponovo našla. Dajem ti sve i želim ti dati još više. Predajem ti se sva; da postaneš ušće ove rijeke, da postaneš krv ovog tijela i vatra u očima ovog djetinjeg lica. Dajem ti svoje izmučene ruke, dajem ti ovo sunce; izgužvano u mojoj kosi, dajem ti zaboravljene misli i ove noge u vječnom bježanju od svoje ravnodušnosti. Dajem ti se sva; da postanem tvoj dah, tvoja krv i misli. Tvoja utroba, tvoja bezdušnost i nijeme usne. Znam da ću umrijeti od samoće; kao i ove riječi koje umiru na papiru, a ti ćeš ostati vrt ograđen trnjem, vrata zazidana neprijateljski od mog pogleda i mrtva želja koja još uvijek tiho otkucava u meni. Iako je prošlo već toliko vremena? Ali što je vrijeme? Nema vremena u meni, jer ti si ga pretočio u vječnost, jer si tu u meni i jučer i danas i sutra i zauvijek; zarobljen u ove bolesničke misli i ovaj suludi svijet; u kojem si okrunjen poljskim cvijećem kao prvi i jedini kraljević ovog mrtvog kraljevstva samoće. Koliko li bijesa osjećam, koliko gorčine? Zašto? Kad zato uopće nema razloga,rekao bi moj otac. E, kad bi samo znao sve ono što osjećam. Kad bi samo povirio u moju unutrašnjost. Plijesan se skupila za zidove duše,korov izrastao u cvijeću dobrote,a mahovina na kori moje utrobe. Osjećam se kao kutija;koju su tako dobro zatvorili da je nikad više ne otvore i da sva njene unutrašnjost ostane samo njena i da ostane zauvijek prazna; potpuno prazna za sebe. I ono malo svijetla što je uspjela ukrasti nestalo je… Vrijeme je da se otvorim;razbijem brave s kojima me zabraviše,oslobodim se i tako gola odem da te napokon napustim. I opet s prtljagom straha proputujem čitavi svijet; ne bi li se našla u iskonskom postojanju, ne bi li se ponovno našla na nekom drugom licu, u nekoj drugoj sebi. A jesam li spremna na te pothvate? Ja, koja još uvijek nosim lice djevojčice i spavam s lutkicama iz djetinjstva,skrivena ispod svoje najdraže dekice. Hoću li te ikad zaboraviti;premda znam da jesi i da ćeš biti tu I jučer i danas i sutra i zauvijek? Tako želim srušiti ove zidove koji me okružuju i prokopati svojim prstima prolaz do sunca. Kako je čudna ova igra skrivača koju igram sa srećom;kao da uvijek uspije pobjeći taman kad joj otkrijem skrovište. Kako je glupo gledati brodove dok odlaze i svaki put kao da s njima odlazim i ja. Sad me više ništa ne može rastužiti, jer sam i ja otišla s brodovima,a ovdje je ostalo dijete što prkosno je odlučilo pronaći sreću. Ali gdje? Kad su svi vrtovi ograđeni trnjem,kad makovi nisu procvali u žitu, kad je ova naša izmišljena ljubav samo loša gluma sreće. Može li me išta više rastužiti? Može li išta više ovog lošeg glumca naučiti njegovu pravu ulogu?
bglavac
irida
