Pogled mi se gubio u daljini, nestajao negdje iza krošnje masline. Dijelićem svijesti sam doticala njezinu mudrost utkanu u sjane listove zaigrane na vjetru. U čaru igre pogleda,Svjetlosti i masline iz srca mi iznjedriše rasplesani Anđeli. Svjetlost duge im se prelamala na zlatnim krilima. Prostor oko mene je nestajao dok sam sve dublje tonula u anđeoski mir. Tamo negdje ispod svih nesuvislih nemira, kroz riječi srca otrgnute zaboravu, nizale su se slike praćene telepatskom porukom Anđeoskih dimenzija. Istovremeno u meni i oko mene zvonio je raspjevani glas: “Sjećaš li se čovjeka s osmijehom u očima, u prastarom kaputu, sa štapom u ruci, kako ti ulijeva mir dok stojiš na pustoj velebitskoj cesti u promrzloj noći čekajući da se niotkud pojavi autobus? Sjećaš li se mira koji ti preplavljuje nutrinu tjerajući uskovitlane misli pred nebeskom ljepotom smiraja na njegovim od zime modrim dlanovima? Kroz njegovo su te prisustvo neprimjetno doticali Anđeli spokoja i ostavili ti u zalog blagoslov tišine da na njemu gradiš svoje Biće i blagoslov pružiš Svijetu.” Blještavo mnoštvo nebeskih plesača je utihnulo i polako nestajalo iz zone čarolije. Vratih se u ograničenost prostora i vremena.U krošnji drevne masline još je počivao miris spokoja zaštićen zlatnom anđeoskom prašinom od sumnje i nevjerice