…rano je jutro….jedva 8 sati….Zadar...grad u kojem sam provela dosta svog života do 1986. godine.....sjela sam u Atrija popit kavicu….gazda je isti....poznanstvo iz 1981 .....to najavljuje dobar početak….i dok sam čekala konobara….i surfala po netu…grintajući kako sam neispavana, a još nema kave….primjetim tipa kako ide prema meni….
Najprije je izbuljio oči (ne vjeruje da vidi to što vidi)
Onda je širom otvorio usta (shvatio je da mene vidi i da me ne može mimoić)

.. tad mi je prišao i u šoku rekao...onako kad punih usta kažete što mislite, a znate da to ne smijete reć…:
- Pa to si ti i ne mogu vjerovat da izgledaš kao grom!
- A kako bi trebala izgledat?
- Ma ne…malko sam zatečen da te vidim, ali uvijek si dobro izgledala…. – stao se je izvlačit

…ma znala sam da nemam šta radit u Zadru….jer prva osoba na koju sam naletila bila je moj bivši djever (brat od bivšeg muža) : - ))))))
…brže bolje sam… nakon kave…obišla mjesta zločina….ali tamo gdje bi sa ogromnim strahopoštovanjem ulazila u zgradu fakulteta….dočekala su me zatvorena vrata….

Skale…gdje smo se mi sklanjali…iza ruzinavih vrata koja se stoljećima nisu otvarala….sada su blještala…i mamila studente da uđu

A na mjestu gdje sam gubila vrijeme čekajući početak predavanja….stajao je on….zarastao u bradu…valjda čekajući da se ja konačno pojavim

...a na ispit se nikad nije smjelo doć istim putem....to nije bilo dobro....

....a kad već idemo starim stazama.....da vidimo i te orgulje....to je nešto ...za mene novo....

...poslušam ih....stvarno neponovljiv doživljaj...

pa zastanem malo tu....da uživam u zvuku vjetra...

i barkarijol....jedan od puteva dolaska na fax...je još tu....samo je malko mlađi :-))

....i tada ugledam....Pizzerija u kojoj smo provodili dane i sate ...još je tu......

...prođem preko Kalelarge....i to je već drugi put da sam prošla ispred ureda jednog prijatelja....i ovaj put otvorim ulazna vrata i uđem....2 djevojke u prvoj kancelariji:

- da li je On tu?
- tu je. A Vi ste se najavili?
- ne! Ja sam Elyca!
- ajmeeee....samo da mu javim da ste tu! - kaže i uzme telefon
- neeeeee! hoću da mu vidim facu kad me ugleda!
...i stali mi tako čavrljat...kad odjednom čujem ga na hodniku kako razgovara i pozdravlja se...prođe kraj otvorenih vrata...baci pogled u kancelariju...pogleda natrag u stranku koju je ispraćao i naglo okrene glavu put mene...očiju širom otvorenih...

- aaaaaa?
- a?
- aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa ElyzaBBBBetaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!
- generacijoooooooooooooo! - uzvratim
Nakon divljačkog vriska....širom raširi ruke....stane ispred mene....osmijeh od uha do uha.....

...brže bolje stiže kava...voda....sjedne...okrene se put mene pogleda me u oči i upita:
- Pa, reci mi, kako si?
...krivo pitanje!

- vidimo se za 2 mjeseca u Šibeniku?
- ajme, ali ćemo se vidit? Zaboravila sam na to! Mislila sam do Opatije!
- kako si mogla zaboravit na Šibenik? - sad mi se već strogo obraća
- sorry, vidit ću

...dignem se...."neodgodive obveze"...odnosno, nezgodna pitanja...suze u očima.....i odjurim na autobusni kolodvor! ...nisam nikako mogla pronać ribarnicu....nema veze....naći ću taxi....

P.S. Zanimljivo je da sam bez problema došla do autobusnog kolodvora....ali ni jedan taxi putem nisam vidila :-))

 

 ....kod kuće me dočekao šok! ...postavljen stol s upaljenom svijećom....i skuhana manistra s lososom i kozicama.... mala vještica je kuhala.....sretna što se mama vraća ....nakon bijega iz kuće :-)))